Cuvajte Bratstvo i jedinstvo kao zenicu oka svoga. Ovo nisu bile samo reci,koje je drug Tito stalno, kao papiga ponavljao. Koliko znacenje ova recenica ima, se tek danas vidi, kada smo to, tako tesko steceno bratstvo i jedinstvo izgubili.Nazalost, jos i dan danas ima ljudi koji ne shvataju sta smo imali.Doci ce dan, kada ce svi uvideti ono sto mi vec odavno znamo.

Zasto SFRJ?
Pa zato, sto je to jedina drzava na celoj zemaljskoj kugli koja je imala zakon i sve sto prati jedan takav zakon,koji je stvarno u  interesu gradjana i radnicke klase,a ne samo jednog odredjenog manjeg dela ili bolje receno grupice ljudi.

ŽENE U NOB-u by rozalin1 on Thu Jan 24, 2008 11:05 pmU kulturnom pogledu zene su potiskivane zbog proslosti . Bile su nepismene u velikom procentu. Od drustvenih aktivnosti bile su odvojene zbog zenskog fanatizma. Komunisticka partija Jugoslavije je i u predratnom periodu nastojala da ukljuci zene u revolucionarni pokret, mada posebnih komunistickih organizacija zena nije bilo. U organizovanju prvih organa narodnre vlasti ucestvovale su zene.
Pod rukovodstvom KPJ osnivane su organizacije zena koje su bile razlicite jer su i uslovi bili drugaciji u pojedinim krajevima Jugoslavije, ali su ciljevi bili isti: oslobadanje zena od okupatora, ali i od njene zavisnosti i neravnopravnog polozaja u drustvu. One se masovno ukljucuju NOP kao borci, vojni i politicki rukovodioci, doktori, bolnicarke, poslanici u novim narodnim skupstinama, a posebno kao aktivni ucesnici rada u pozadini Fronta.
Organizacije zena se formiraju na istoj osnovi kao i organizacije Narodnog Fronta, ciji su kolektivni clanovi. Na odgovarajucim skupovima osnivaju se opstinski, mjesni i gradski odbori zena, a poslije velikih uspjeha postignutih u borbi 1941-1942. godine doslo je do stvaranja posebne organizacije Antifasistickog Fronta zena (AFZ) Jugoslavije.
U Bosanskom Petrovcu odrzana je Prva zemaljska konferencija AFZ 0 6. decembra 1942. godine. Pozdravni govor je odrzao generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito koji je visoko ocjenio ulogu zena u narodnooslobodilackom ratu i to izrazio recima:
"Ja se ponosim time sto stojim na celu Armije u kojoj ima ogroman broj zena. Ja mogu kazati da su zene u toj borbi po svom heroizmu, po svojoj izdrzljivosti, bile i jesu na prvom mjestu i u prvim redovima i svim narodima Jugoslavije cini cast sto imaju takve kceri."
Zene su dale ogroman doprinos borbi za oslobodenje: u ratu je bilo vise od 100.000 boraca - zena od kojih je oko 25.000 poginulo; preko 600.000 zena odvedeno je u logore i tamnice gdje su se pokazale kao cvrsti borci revolucije. Iz rata je izaslo preko 2.000 oficira, 91 heroj, zauzimajuci odgovorna mjesta u politickom i drustvenom zivotu. Za svoje zasluge odlikovane su Ordenom narodnog oslobodenja Jugoslavije. Isto tako veliki doprinos dale su zene i u periodu poslije rata kada je trebalo raditi na rasciscavanju rusevina, otklanjanju posljedica rata, u Socijalistickok gradnji nove Jugoslavije.
Re: ŽENE U NOB-u by rozalin1 on Fri Jan 25, 2008 1:48 pmMnogi su primjeri herojstva i pozrtvovanja zena u Bosni i Hercegovini u vrijeme masovnog pokolja, iseljavanja i odvodenja u logore i zatvore okupatora i domacih izdajnika. Velika konferencija zena Drvara i okoline odrzana je vec avgusta 1941. godine. Krajem 1941. godine pomislja se na osnivanje jedinstvene organizacije zena Bosne i Hercegovine koja je i osnovana u oslobodenoj Foci februara 1942. godine.
Preko 12.000 zena za nepunu godinu dana proslo je kroz zatvore i logore Crne Gore. Nista ih nije moglo slomiti. Uz masovnu hrabrost ilegalki i junacko drzanje pred neprijateljem prilikom streljanja one su pokazivale necuvenu hrabrost. Oko 50.000 zena Crne Gore bilo je aktivno ukljuceno u Narodnooslobodilacki pokret. Kongresa AFZ Crne Gore i Boke kotorske odrzan je 5. decembra 1943. godine cime je objedinjen rad svih odbora zena ove pokrajine.
Jos u periodu priprema za ustanka poceli su u Hrvatskoj da se formiraju aktivi zena. Komunisticka partija Hrvatske odigrala je znacaju ulogu u novom okupljanju. Narocito je bio zapazen rad zena - ilegalki i to posebno u Zagrebu i Splitu. Zene su stupale u partizanske jedinice, pa je vec 1942. godine stvorena partizanska ceta zena u Lici. Zbog velikih vojnih operacija na ovoj teritoriji, narocito IV neprijateljske ofanzive, Prva konferencija AFZ Hrvatske odrzana je juna 1943. godine. Pored vidnih uspeha u borbi, zene su dale veliki doprinos u razvoju vlasti a izuzetno u sirenju bratstva i jedinstva.
Ucestvujuci u pripremama za ustanak u Makedoniji zene su mnogo pomogle u izgradnje vojske, vlasti i masovnih organizacija. Kao i muskarci podnosile surovi teret i pljacku okupatora a posebno politiku bugarizacije. Ukljucujuci se u pokret one su bile istaknuti pozadinski radnici snabdevajuci Front i starajuci se o izbjeglicama i sirotinji. Zene Makedonije dozivjele su svoj puni preporod, ruseci stare negativne tradicije i izvlaceci se iz zaostalosti. Konferencija AFZ Makedonije, odrzana decembra 1944. godine kada je definitivno oblikovana organizacija makedonskih zena.
Osvobodilna fronta Slovenackog naroda, razvijala je i aktivnost zena u borbi i pozadinskom radu. Na oslobodenim, ali i na okupiranim teritorijama zene su aktivni cinilac u formiranju vlasti i vojnim jedinicama. Ostace zapamceno njihovo masovno ucesce u pruzanju pomoci iseljenicima i deportircima koje su nemacki fasisti prisilno proterivali iz Slovenije zeleci da od nje naprave germanizovanu teritoriju.
Organizacije zene Srbije bile su dio borbenog Fronta okupljavajuci veci broj zena u pokret. Poznate partizanske odrede odjecu, obucu i hranu zaposljavale su pretezno zensku radnu snagu. Od posebnog je znacajna snazan otpor zena Srbije bratoubilackom ratu i cetnickoj izdaji koja je pocela u jesen 1941. godine. Izgradena je citava mreza organizacija zena u Srbiji koja je djelovala u toku cetvorogodisnjeg oslobodilackog rata. Na svojoj Prvoj konferenciji u Beogradu, jaunara 1945. godine, moglo se zakljuciti da su pod rukovodstvom KPJ zene dale veliki doprinos pobjedonosnoj borbi.
Kao i u drugim pokrajinama Jugoslavije zene Vojvodine su uzele ucesca u borbi pozadinskom radu. U zaristu ustanka - Sremu, pocelo je stvaranje posebnih organizacija zena po selima i gradovima, tako i u Banatu i kasnje Backoj. Smotra zena antifasistkinja odrzana je januara 1945. godine u Novom Sadu. Sa KPJ na celu one su se borile ne samo za oslobadenje zemlje i sopstveno oslobadanje vec i za bratstvo i jedinstvo Srpkinja, Hrvatica, Madjarica; Rusinki; Rumunki i drugih.
Na Kosovu se najvise osjecalo nasledje proslosti. Pokrivene "zarom" i "feredzom" bile su odvajane od pokreta politikom koja je vodjena na Kosovu od strane okupatora i kvislinga. Komunisticka Partija je radila na ukljucivanju Albanki, Turkinja, Srpkinja, Crnogorki i drugih u Narodnooslobodilacki pokret. Brojni aktivi zena, seoski i gradski odbori organizaciono ce biti uobliceni na Oblasnoj konferenciji zena Kosova - marta 1945. godnie.


Sjećanje na Katu Pejnović

Politički rad, pridobivanje širokih slojeva naroda za program Partije bila je najbolja priprema za oružani ustanak
Godine rada pred rat, te masovne forme i neposredna metoda političkog rada i borbe na malim stvarima i uskim okvirima, osim pojedinačnog i šireg utjecaja naše Partije na te mase, imale su dalekosežan utjecaj na naše partijske kadrove. Oni su se u tom razdoblju osposobili, da se u Ustanku i daljnjoj borbi brže i bolje snađu u masovnim političkim i oružanim bitkama. Taj rad po selima stvarao je njihove istinske borce i rukovodioce.
Nekoliko godina uoči rata jedan liječnik iz Gospića, naš simpatizer, vraćao se noću iz Smiljana od jednog bolesnika. Sa čuđenjem i pomalo senzacionalistički mi je pričao, kako je u kući bolesnice sreo jednu ženu srednjih godina, koja je ne samo pomagala bolesnici, već ujedno i punoj kući naroda govorila o politici, o teškom životu seljaka, o tom poretku, o situaciji u svijetu, o opasnosti rata i fašizmu, o tome da se radni ljudi trebaju sami boriti za svoju obranu i obranu zemlje itd. Pri tom ga je najviše čudilo što je govorila jednostavno, jasno i s poznavanjem stvari, i više od toga kako su nju, ženu — seljanku, pažljivo slušali svi prisutni i s uvažavanjem. Te večeri su mu rekli seljaci da ta žena Kata zna pružiti pomoć bolesnom, da savjetuje u poslu i raznim prigodama i da osim toga u bližoj i daljoj okolici često govori o događajima u zemlji, svijetu itd. Liječniku, koji mi je to pričao, nije išlo u glavu to novo i neobično interesantno što je doživio, da je seljačka žena politički agitator, komunistkinja, čvrsto afirmirana u selu, i kod Srba, i kod Hrvata. Sve mi je pričao sa čuđenjem i s veseljem, jer je doživio, da je ipak "taj marksizam" živa snaga, da ga ima i izvan intelektualnih diskusija. Pitao me je, da li sam čuo za tu ženu. Naravno, znao sam na koga se namjerio, da je to bila drugarica Kata Pejnović. Koliko jednostavan toliko i interesantan bio je put i razvitak drugarice Kate kao radne žene, majke više djece, do uvjerenog i voljenog revolucionara-komuniste. Tada mi je jednog dana (ranije) rekla u Gospiću jedna gimnazijalka — skojevka Rada Tatalović, da kod njih dolazi jedna seljanka iz Smiljana koja prodaje mlijeko, sir i drugo, i da toj ženi daje razne knjige, beletristiku, socijalnu progresivnu literaturu, ali i neke "teže" stvari. Sve je to ta žena nosila u nekoj košari. Kako joj je kuća bila uz glavnu cestu na početku Smiljana, kuda se prolazilo za Bužim, Rastoku, Pazarište, itd. to je ubrzo njena kuća postala "punkt" za vezu, poruke, sastanke itd. Već prvi kontakti s njom uvjerili su me u snagu njene volje, uvjerenja, borbenost i neustrašivost. Ona je i kao seljanka-domaćica imponirala selu, jer je znala dobro gospodariti, raditi, a uza sve to nalazila je dovoljno vremena i entuzijazma za masovan politički rad.
Kad bi se u njenoj kućici održavao politički sastanak znao je često njen drug, pokojni Jovaniša, "stražarčiti" pred kućom, kuckati na prozor da pita "jesmo li gotovi", jer ne može više izdržati mraz. Bio je ponosan na nju, na njen ugled u tom kraju, pa je u šali znao govoriti kako ne može spavati, je Jer mu Kata ponekad čita i do zore i da potroši sav petrolej.
Utjecaj i rad ovakvih revolucionara, zatim desetaka omladinaca komunista, kao i starijih ljudi, osjećao se i javno manifestirao na općinskim izborima 1940. U smiljanskoj općini izašli smo s radničko-seljačkom listom, za koju se, ne samo po imenu, nego i po nosiocima, znalo daje komunistička. Naša snaga bila je tolika, da je natjerala na međusobnu suradnju popa četnika i popa ustašu. Morali su otkriti svoje karte i postaviti zajedničkog kandidata. Izgubili smo za ne koliko glasova, a znali smo da smo jači, jer nam je dosta dobrih mladih ljudi i drugova bilo odsutno u vojsci-rezervi, kojom se onda prikrivala mobilizacija.
Mogao bih navesti niz drugih drugova i drugarica koji su revolucionarnom akcijom osposobljavali radničke seljačke mase, objašnjavali im njihov klasni interes i idejno ih osposobljavali da u datom momentu postanu živ i vrlo utjecajni odred Revolucije. Prema tome, inzistirali smo na klasnom pristupu.

Međutim, taj klasni prilaz nije bio ograničavajući, sektaški, već homogenizirajući za sve radne i napredne ljude, za naciju. To je značilo otimati se za seljaštvo i građanstvo. To je značilo skinuti s leđa komunista tešku političku hipoteku da su oni, tj. komunisti, anacionalni, i to baš onda kada je nacionalno pitanje (prvenstveno hrvatsko) bilo predmet pogađanja velikosrpske i hrvatske buržoazije oko podjele vlasti.
Za jugoslavenske je komuniste to bilo sudbonosno rješenje, prilaz, stav i politika, koja je u Hrvatskoj i Hrvate i Srbe stavila u jedinstven front bratstva i borbe za slobodu, demokraciju i revoluciju.
To je naročito bilo sudbonosno za Liku, koja bi bez te svijesti postala baš ono što su neprijatelji htjeli — poprište rata do istrage između dva bratska naroda. Borba ličkih komunista do ustanka za to bratstvo i jedinstvenu revolucionarnu političku borbu bogato se u ratu isplatila.
Lika je od potencijalnog poprišta međusobnog klanja Srba i Hrvata, gdje bi svaki rat protiv
okupatora, ustaša i četnika bio onemogućen, postala i razvijala se u jedno od prvih žarišta narodnooslobodilačke borbe i revolucije u Hrvatskoj.

Jakov Blažević
Re: ŽENE U NOB-u by rozalin1 on Thu Feb 07, 2008 12:19 pmBosnić Pere Milka

Rođena je 1928. godine u selu Vrtoče kod Drvara, Bosna i Hercegovina. Majka Jelica i otac Pera imali su još tri kćerke i tri sina. Milka je pred rat završila osnovnu školu. Išla je u prvi razred građanske škole.

Poslije ustanka, iako još dijete, Milka se uključila u rad drvarske omladine. Učestvovala je u prikupljanju hrane i odjeće za partizane, u čišćenju grada, previjala je ranjenike, u pisanju i lijepljenju parola. Pred fašistički desant na Drvar postala je skojevka. Bila je tada kurir u Komandi mjesta.

Milka je bila vrijedna djevojka i nije se ni po čemu razlikovala od mnogih mladih Drvarčanki koje su u to vrijeme svim srcem prišle narodnooslobodilačkom pokretu.

Za vrijeme fašističkog desanta na Drvar, 25. maja 1944. godine, Milka Bosnić je učinila izuzetan podvig, primjer herojstva omladine Jugoslavije u narodnooslobodilačkom ratu.Neposredno pred desant, u Drvaru je formirana tenkovska četa 1. proleterskog korpusa. Ona je izvodila vježbe u okolini Drvara, tako da su Drvarčani poznavali nase tenkove i njihovu posadu.

U toku borbe protiv neprijateljskih padobranaca jedan naš tenk našao se u opasnosti da ga neprijatelj uništiti. U tenku su bili Dragoslav Radosavljević Soća, komesar tenkovske čete, vozač Spaso Đurašković i nišandžija Jelača. U jednom trenutku, Nijemci su na tenk nabacili ćebe, tako da je vozaču bio zaklonjen vidik. Svi članovi posade tenka bili su ranjeni i pretila je opasnost da padnu u ruke fašistima. U tom kritičnom trenutku pored tenka je prolazila grupa zarobljenih Drvarčana koje su Nijemci sprovodili. Medu njima bila je i šesnaestogodišnja skojevka Milka Bosnić. Uviđajući opasnost u kojoj se nasla posada tenka, Milka je iskočila iz kolone zarobljenika, pritrčala tenku i zbacila ćebe. Ranjenom vozaču ponovo se otvorio vidik, pokrenuo je tenk i nastavio borbu. Razbjesnjeli Nijemci, kojima je plijen tako iznenada izmakao, okomili su se na hrabru skojevku i sasjekli je bajunetama. Ubili su još mnogo Drvarčana, medu njima i Milkinu majku Jelicu i brata Zdravka.

Milkinog drugog brata, Đorda, Nijemci su ubili nekoliko dana kasnije. Otac Pero umro je godinu prije desanta, od tifusa, zajedno s najmlađom kćerkom Radmilom. Od brojne porodice ostale su dvije Milkine sestre, Dušanka i Dobrila, i šestogodišnji brat Vlado. Dušanka je i sama bila izvedena na streljanje, ali su je fašisti samo teško ranili. Uspela je da se izvuče iz gomile leševa, i s tavana obližnje kuće je promatrala kako joj Nijemci ubijaju sestru Milku.

U Drvaru, pored Muzeja ,,25. maj 1944. godine", stoje i danas ostaci partizanskog tenka. To je spomenik koji podsjeća na istinitu legendu o 16-godišnjoj djevojci čije je ime 25. maja 1944. godine ušlo u historiju, i koje će se uvijek spominjati kad se bude govorilo o podvizima mladih Jugoslavije u narodnooslobodilačkoj borbi.

Narodnim herojem proglašena je 17. maja 19747
Re: ŽENE U NOB-u by rozalin1 on Thu Feb 07, 2008 7:27 pmKerin Alojza Milka Pohorska Milka

Rođena je 1. januara 1923. godine u Velikom Podlugu, u opštini Leskovec kod Krškog, Slovenija. Porodica je posjedovala imanje srednje veličine, od koga je ipak teško živjela, jer je otac umro mlad, a mati ostala sama s petoro djece. Milka je u rodnom selu pohađala osnovnu školu, a zatim još četiri razreda Građanske škole u Krškom. Posle završenog školovanja, s majkom je radila na imanju.

Još prije 1941. Milka se u svom zavičaju povezala s predratnim revolucionarom Francom Pacekom, i to naročito posle njegovog povratka iz koncentracionog logora u Bileći. Pacek ju je počeo uvoditi u politički rad, pa su njih dvoje, u ljeto 1941, bili najistaknutiji organizatori narodnooslobodilačkog pokreta u Krškom i okolini. Posle razbijanja ilegalne grupe članova Partije i skojevaca u Krškom, koji su većinom postrijeljani kao taoci 30. jula 1941, Milka Kerin i Franc Pacek su se povukli preko tadašnje njemačko-talijanske granice u Dolenjsku, u partizanski logor Novomeštanske ćete u Gorjancima. Izvjesno vrijeme su se zadržali i na partizanskom položaju na Frati.

Iz Novomeštanske čete, koja je krajem oktobra imala svoj logor na Brezovom Rebru, oni su se tih dana uputili s partizanskom patrolom na Kozjansko, vjerojatno na vezu sa Štajerskim bataljonom. Dvadeset šestog oktobra 1941. patrola je izdajom otkrivena, i Milka je pala Nijemcima u ruke. Žandarmerijska stanica Kozje ju je potom predala u sudski zatvor u Krškom. Odatle je 12. decembra prebačena u sudski zatvor u Mariboru, a 7. januara 1942. u logor na Bori u. Tu se odmah povezala s ilegalnom organizacijom u logoru, i naročito se zbližila s grupom skojevki iz Rusa. Kad je, 28. aprila 1942, s njima u većoj grupi puštena iz logora i nastanila se kod svoje sestre Angele u Slovenjgradecu, ona je ostala s ruskim skojevkama u vezi.

Poslije šestosedmičnog boravka u Slovenjgradecu, Milka je morala u Saksoniju, u Erenfridersdorf, k majci, koja je u međuvremenu tamo iseljena s porodicom. Međutim, ona je 2. augusta 1942. otputovala u Ruše, i preko grupe ruskih skojevki otišla u Rusku partizansku četu.

S Ruskom četom je, u jesen 1942, učestvovala u svim njenim akcijama na obroncima severnog i istočnog Pohorja i s njom, se 3. novembra 1942, pridružila legendarnom Pohorskom bataljonu.

Kerin je, još u ljeto 1941, Franc Pacek kao kandidata primio u članstvo KPS. Posle dolaska u Pohorski bataljon, ona je najprije bila sekretar ćelije u 1. četi, a kasnije politdelegat ženskog voda. Svojim drugarstvom, odanošću i hrabrošću postala je omiljena među suborcima. U bataljonu nije ostala dugo. U novembru je nekoliko dana bila na terenu u Razborju. Posle teške borbe Pohorskog bataljona, 3. decembra 1942, u Josipdolu kod Ribnice na Pohorju (kad je, prilikom napada na policijsku stanicu, teško ranjen komesar Druge grupe odreda Dušan Kveder Tomaž, i posle probijanja iz obruča narednog dana na Skrivnom hribu, ona je, kao bolničar dodjeljena u sanitetski bunker u Škalskim Cirkovcima, gdje je u zimu 1942/43.

Dušan Kveder bio na lječenju. Tako ona nije učestvovala u posljednjoj bici Pohorskog bataljona, 8. januara 1943, na Osankarici.

Početkom marta 1943, Milka Kerin se vratila u operativnu jedinicu. Na Limbarskoj gori se priključila Zasavskom bataljonu, iz njega je u maju 1943. prešla u Savinjski bataljon Kamniško-zasavskog odreda, gdje je najprije bila vodnik, a kasnije komesar bataljona. U drugoj polovini juna 1943, stigla je na Pohorje u 2. pohorski bataljon.

Kad je, pred kapitulaciju Italije, došlo u Dolenjskoj do obimne koncentracije Slovenskih partizanskih jedinica, sredinom augusta1943. i na Pohorju se izdvojila iz 2. pohorskog bataljona veća grupa, koja je otišla na Moravsku, priključila se 6. SNOUB Slavka Šlandera i s njom se probila preko Save na Dolenjsku. S tom grupom je s Pohorja otišla i Milka Kerin. Međutim, ona tada nije otišla u Dolenjsku, već je ostala na Moravskom, u sklopu Pokrajinskog komiteta KPS.

Sedamnaestog oktobra 1943, Milka Kerin je delegat štajerskih žena-boraca na 1. kongresu Slovenačke antifašističke lige žena, u Dobrniču, u Dolenjskoj. Na kongresu je govorila u ime štajerskih žena-boraca i aktivista. Sačuvano je svjedočanstvo kako je jednostavnim riječima opisala njihov rad i muke.

Posle formirana 11. SNOB Miloša Zidanšeka, 8. januara 1944, Milka Kerin je kao partizan treći put došla na Pohorje. U brigadi se, kao zamjenik komesara bataljona, uključila u 1. bataljon. S brigadom je učestvovala u mnogim borbama na kraju zime i u proljeće godine 1944. U borbi, u noći između 30. aprila i 1. maja 1944, kad je 11. SNOB Miloša Zidanšeka, u sklopu operacija 14. divizije u Štajerskoj, u silovitom napadu razbila njemačko uporište u Misinju, Milka Kerin se naročito istakla.

U julu 1944, Milka Kerin je izvjesno vrijeme bila na partijskom tečaju na Moravskom. U svoju jedinicu se vratila u danima kad je počelo oslobađanje gornje Savinjske doline. Uz put je dospjela u brigadu Slavka Šlandera, i s njom 31. jula učestvovala u napadu na Ljubno. Na kraju borbe, kad je Ljubno bilo gotovo već oslobođeno, smrtno ju je pogodio neprijateljski metak.

Narodnim herojem proglašena je 21. jula 1953. godine.
Re: ŽENE U NOB-u by rozalin1 on Sat Feb 16, 2008 1:01 pmSmilja Todorić

MOJ PRVI ZAVOJ

Šesnaestog januara 1942. godine, Takovska četa Čačanskog bataljona vodila je kod Močioca u blizini Uvca borbu s četnicima. Bilo je vrlo hladno, sneg veliki, a borba nije prestajala ceo dan. Četnici su davali žestok otpor našem nadiranju u Srbiju.

Ovo je za mene bilo vatreno krštenje. U jesen 1941. godine, iz Srbije sam se povlačila sa bolnicom, pa nisam dotad učestvovala ni u jednoj borbi. Zato mi je ovog puta sve to izgledalo tako čudno i neobično.

Dok su drugovi pravili od snega zaklon, stajala sam kao kip i posmatrala šta rade. I tako bih stajala i zurila u drugove sve dok me neko ne bi opomenuo:

— Lezi ne otkrivaj položaj!

Tada bih legla u sneg i ležala sve dok opet ne bi čula:

— Ustaj i prebacuj se, šta čekaš!?

I tako sam se ceo dan, smrznuta u snegu, ponašala kao neki automat, radila samo ono što mi drugovi kažu. Najviše sam se bojala da ne izgubim i ostanem ležeći u snegu. Posebna mi je briga bila – šta da radim ako neko od drugova bude ranjen. I baš dok sam razmišljala o tome, neko me pozva i reče:

— Brzo dođi ovamo, jedan drug je ranjen!

Pojurih prema ranjeniku. Za mnom osu rafal iz mitraljeza. Od straha ništa nisam čula ni videla. Ranjenik je ležao u zaklonu, a ja od uzbuđenja, sam ljudske siluete, ne vidim ništa drugo. Zato ga upitah:

— Jesi li ti, druže, ranjen?

On me pogleda onako uplašenu i reče:

— Jesam. Ranjen sam u nogu.

Malo se pribrah, izvadih prvi zavoj i rekoh mu da sedne. Dok sam ga pripremala za previjanje slučajno bacih pogled na mesto gde je ležao. Kad primetih tragove krvi na snegu pripade mi zlo, ali ipak, poslednjim naporom snage raseko mu nogavicu od pantalona i počeh da ga previjam.

To je bio moj prvi zavoj. Na kursu prve pomoći, u prvim danima ustanjka, učila sam teoriju ''prvog zavoja''. Praktično previjanje radili smo na zdravim drugovima, pa mi sve to nije izgledalo ni teško ni strašno. Kasnije u bolnici previjala sam drugove, ali mi ni to nije bilo tako teško jer to nisu bile sveže rane.

A sada dok zavijam svog prvog ranjenika i borim se da mu zaustavim dragocenu krv, drhtim kao prut. Borila sam se da sakrijem strah i uzbuđenje, ali mi nije pošlo za rukom. Najzad je to i ranjenik primetio. Poče me tešiti i kuražiti. Bilo mi je neprijatno zbog prisutnih drugova, jer me sada na prvom ispitu vide tako zbunjenu i nespretnu. Ipak, niko mi nije ništa zamerio, već su me svi drugarski tešili i objašnjavali kako je ovo samo početak, a da velike teškoće tek predstoje.
Re: ŽENE U NOB-u by rozalin on Mon Apr 14, 2008 10:00 amBan Olga
Rođena je 29. juna 1926. u malom istarskom selu Zarečju (Pazin). Nakon završetka pučke škole, nije zbog siromaštva mogla nastaviti školovanje, nego je pomagala ocu da obavlja krojačke poslove. Otac joj je bio napredno orijentiran, pa je to prenosio i na Olgu.

Narodnooslobodilački pokret je počeo pomagati 1941, a kuća njezina oca pretvorena je u partizansku bazu. Tu su se sabirala razna materijalna sredstva za NOP, održavali sastanci partijskih aktivista, održavala kurirska veza. U organiziranju i izvršenju tih poslova Olga je bila neumorna: šila je odjeću za partizane, vršila kurirsku službu, prikupljala hranu i lijekove. Uskoro je primljena i za člana SKOJ-a. Njen put slijedile su mnoge istarske omladinke. Godine 1943. odlazi u Gorski kotar i bori se u redovima primorsko-goranskih jedinica. Pohađa političke kurseve, kako bi stekla što više znanja. U maju 1943. godine vratila se u rodni kraj i pomagala organiziranje omladine i žena u NOP. Zajedno sa svojim ocem, 16. juna (lipnja) 1943. godine primljena je u Partiju u partizanskoj vojnoj bazi kod sela Brgudca, pod Planikom. Međutim, mogla je raditi samo nekoliko mjeseci. Osmog oktobra 1943. njemački fašisti opkolili su njenu rodnu kuću i uhapsili je zajedno s bratom i ocem. Istog dana strijeljali su na pazinskom groblju Olgu i oca. Brata su odveli u logor Dahau. Njenu majku također su uhapsili i odveli u logor. O i Olginoj smrti sačuvana je i legenda. Kada su je htjeli pomilovati, govoreći joj da je još mlada i da se može promijeniti, ona im je odgovorila: "Jedna mlada skojevka ne mijenja se nikad". List "Glas Istre" pisao je 3. XII 1943. o njenoj pogibiji i pogibiji njenog oca:

"Pošli su da rade u Istri za Istru, za slobodu, za naš narod, pošli su u borbu, i sada ih više nema. Švapski fašistički razbojnici su ih strijeljali. Drug Ban i njegova kći dali su najveću žrtvu, dali su živote svoje za Istru, za slobodu, za svoj narod".

Proglašena je narodnim herojem 26. septembra 1973. godine.

Re: ŽENE U NOB-u by rozalin1 Today at 12:52 pmAntifasisticki front zena osnovan je 06.12. 1942.godine u Bosanskom Petrovcu. To je zenska drustveno politicka organizacija. Na Balkanu pocetkom XX vijeka polozaj zene bio je karakteristican po njihovoj podredjenosti u patrijarhalnom drustvu. Potiskivane su iz javnog i kulturnog zivota. Vecinom su bile i smatrano je da je mjesto zeni u kuci.

Jos prije 1918. godine u svim zamljama postojale su zenske humanitarne, vjerske i profesionalne organizacije, sa izrazenim podjelama na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Ukoliko su neke od tih organizacija i sadrzavale neku od feministickih ideja, ona je ostajala u drugom planu ili je potpuno zanemarena.
Zene socijaldemokratkinje djelovale su u radnickim partijama ili drustvima i u sindikalnim organizacijama. Oni su u to vrijeme kako je to bila praksa u svim socijaldemokratskim partijama, zahtjeve za ravnopravnost zena podredjivali zahtjevima za oslobodjenje radnicke klase, polazeci od klasicnog shvatanja da ce oslobodjenje zena biti automatska posljedica klasnog oslobodjenja.
U aprilu 1919. Doslo je do ujedinjenja socijaldemokratkinja iz Srbije i Hrvatske osnovan je aprila 1919, u okviru Socijalisticke radnicke partije (komunista) - SRPJ (k) / Sekretarijat zena socijalista (komunista). Prema Statutu Sekretarijata, on se smatra dijelom partijske cjeline i priznavao je program SRPJ (k) u kome je, pored ostalog, stajalo da se SRPJ (k) bori za jednaka prava svih, bez razlike pola i porijekla, za pravnu i politicku jednakost svih gradjana bez razlike pola kao i za aktivno i pasivno biracko pravo svih gradjana i gradjanki starijih od 20 godina. Medjutim statut Sekretarijata iskljucuje izricito oslikavanje posebnih zenskih organizacija, a sam Sekretarijat se smatra "tehnicko - izvrsnim odborom u agitaciji i organizaciji zena". Sekretarijat je do kraja 1920. godine razvio zapazen rad na organizovanju zena komunista u pojedinim mjestima u okviru postojecih partijskih organizacija. Izdavao je svoj list "Jednakost".
Istovremeno kada je osnovan pomenuti Sekretarijat, u Beogradu je aprila 1919. godine, osnovano i feministicko, nestranacko udruzenje Drustvo za prosvecivanje zena i zastitu njenih prava. U jesen iste godine takvo drustvo osnovano je i u Sarajevu. Cilj tih udruzenja bio je prosvecivanje i da se radi na ostvarivanju njihovih gradjanskih i politickih prava. Drustvo izdaje svoj list "Zenski pokret".
U svim zemljama, ranije osnovana zenska drustva obnavljala su svoj rad i na inicijativu svog Srpskog naroda zenskog saveza (osnovan jos 1906.) odrzan je njihov prvi Kongres u Beogradu na kome je osnovan Narodni zenski savez Srpkinja, Hrvatica i Slovenki. Savez je okupio sva nacionalna, prosvetarska i humanisticka drustva, njih oko 200, na jednoj sirokoj platformi koja je podrazumjevala rad na razvijanju humanog, etickog, kulturnog, feministicko - socijalnog i nacionalnog rada. Po svojoj centralistickoj organizaciji i po metodama rada Savez je bio pobornik integralnog jugoslovenstva.
Savez se po osnivanju uclanio u Medjunarodni zenski Savez (ICW) u cijem je radu aktivno ucestvovao i prilagodjavao se tadasnjim medjunarodnim feministickim standardima, pa je i on 1922. utvrdio svoj detaljniji program rada.
Program je sadrzavao sljedece tacke:
• Rad na narodnom jedinstvu;
• rad na izjednacenju zene sa muskarcem u privatnom i javnom pravu, na zastiti zenske radne snage s obzirom na njen prirodni poziv majke;
• ostvarenje principa za jednak rad, jednaka zvanja i jednake nagrade;
• rad na zastiti djece i omladine, za jednako vaspitanje muske i zenske djece u skoli i u kuci;
• borba za jednak moral za zene i muskarce, kao i borbu protiv alkoholizma i prostitucije.
Ovaj Savez je od 1929. godine djelovao pod imenom Jugoslovenski zenski savez, a od 1936. godine izdaje svoj list "Glasnik Jugoslovenskog zenskog saveza".
Na drugom kongresu ovog Saveza 1920. izdvojile su se delegatkinje onih udruzenja koje su imale feministicke programe ili su se u svom radu zalagale za ravnopravnost zena (oko 26 drustava). One su u okviru Narodnog zenskog saveza osnovale feministicku sekciju i odredile njen nacelni program za nekoliko narednih meseci. Program je obuhvatio tematske kurseve, predavanja i konferencije posvecene gradjanskom vaspitanju zene, zatim nedeljne zabave, citanje knjizevnih djela, kao i predavanje o higijeni zene i djeteta.
Drustvo za prosvecivanje zene prosirilo je svoje zadatke i promjenilo ime u Zenski pokret. Sa Splosnjim zenskim drustvom iz Ljubljane i Udruzenjem jugoslovenskih zena iz Zagreba, drustvo je 1923. godine organizovalo skupstinu feministickih drustava u Ljubljani. Na toj skupstini osnovana je Alijansa zenskih drustava u drzavi SHS, sa ciljem da se izbore za politicka prava zena, kako bi njihovim posredstvom reformama i promjenama starih i donosenjem novih zakona uticala na promjene obicaja i na ostvarenje potpune jednakosti izmedju muskaraca i zena. Stoga Alijansa na prvo mjesto stavlja borbu za pravo glasa, zatim priznanje poziva zene - majke i domacice za produktivan poziv, za ekonomsku nezavisnost udate zene, za priznavanje jednakog roditeljskog starateljstva oca i majke nad djecom, za osiguranje izdrzavanja majke i djeteta putem zakona, zatim za izmjenu nasljednog prava u korist zene, za opste osiguranje majke, za bolju zastitu zenske radne snage i za uvodjenje zenskih inspektora rada u preduzeca, za slobodno napredovanje u pozivima kojima se zene bave, kao i za slobodan pristup u politicki zivot. Alijansa je aktivno saradjivala u Medjunarodnoj Alijansi za prava glasa zena (IAW).
I Drustvo za prosvecivanje zena i Narodni zenski savez i Sekretarijat zena socijalistkinja (komunista) 1919. i 1920. godine odrzavale su razne konferencije, zborove i predavanja posvecene ravnopravnosti zena, a posebno pravu glasa, nastojeci da se u novi Ustav koji je bio u pripremi to pravo prizna zenama. Zborovi za zensko pravo glasa, veoma posjeceni, odrzavani su u svim vecim gradovima u Jugoslaviji i koristeni su da se prikaze tezak i neravnopravan polozaj zena svih slojeva u kraljevini. Za vrijeme zasjedanja Ustavotvorne skupstine odrzano je vise protestnih zborova zena u vise gradova. Sa protestnog zbora u Beogradu, kome su prisustvovale delegatkinje iz vise gradova i svih krajeva Jugoslavije, podnesena je Ustavotvornoj skupstini rezolucija, ali o njoj Skupstina nije raspravljala.
Komunistickoj partiji zabranjen je rad 1921. godine, pa su zene iz Sekretarijata zena presle na rad uglavnom u drustvo za prosvecivanje zena, a mladje nesto kasnije u Udruzenje studentkinja beogradskog univerziteta , koje je osnovano 1922. godine sa pravom rada samo na beogradskom univerzitetu. Cilj ovog drustva bio je pruzanje materijalne pomoci siromasnim studentkinjama, osnivanje doma za studentkinje, podsticanje na strucni rad, kao i rad na samoosvescivanju studentkinja u cilju ostvarivanja ravnopravnosti. Feministicke organizacije osnivane su i dalje izmedju dva rata. Tako su organizacije Jugoslavije, Bugarske, Cehoslovacke, Poljske, Rumunije i Grcke osnovale Malu zensku atlantu (1923). Program ove antante je feministicki, a osnovana je radi razmjene iskustva i zajednickog nastupanja u borbi za mir u Internacionalnoj ligi za mir i slobodu.
Zensku stranku osnovala je grupa mladih intelektualki 1927. godine, koje su bile nezadovoljne nacinom rada i sporoscu Zenskog saveza i Alijanse. Stranka je nastupila vrlo borbeno i za kratko vrijeme svoga postojanja odrzala je u Srbiji vise dobro posjecenih zborova za zensko pravo glasa. Upravo kada se stranka pocela bolje organizovati, u Jugoslaviji je suspendovan Ustav i zavedena diktatura 06. januara 1929. godine, pa je ova stranka kao i sve druge politicke stranke morala da obustavi svoj rad, a kasnije ga nije ni obnovila.

Re: ŽENE U NOB-u by rozalin1 Today at 12:53 pmKrajem 1927.godine osnovano je Udruzenje univerzitetski obrazovanih zena, koje je imalo svoje sekcije u Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Sapcu i Kragujevcu. Stitilo je profesionalne interese zena, zalagalo se za napredovanje zena u sluzbi i trazilo promjene u gradjanskom pravu. Izradile su vrijednu "Bibliografiju zenskih pisaca u Jugoslaviji" (do 1936. godine). Od 1931. godine u Jugoslaviji djeluje i posebna zenska organizacija Liga zena za mir i slobodu. Clan je medjunarodne lige za mir i slobodu. Diktatura je u medjuvremenu postepeno slabila, i pored svih represalija nije se mogla odrzati jer su otpori u mnogim dijelovima zemlje bili intenzivni i neprekidni. Ubistvo kralja Aleksandra Karadjordjevica u Marselju 1934. godine, ubrzalo je rad na obnovi politickih partija i pripreme za novi Parlament koji su odrzani 1935. godine. I Komunisticka partija Jugoslavije, iako jos uvijek u ilegalstvu, unapredila je svoj rad. Slijedeci politiku Narodnog fronta koji je sredinom tridesetih godina nastajao u nekim zemljama Evrope u otporu fasizmu i nacizmu, KPJ je u zenskom pitanju modifikovala svoje stavove.
Ostajuci i dalje na pozicijama da je zensko pitanje klasno - ona se odrekla iskljucivosti u pogledu organizovanja zenskih programa i nacina njihovog rada. Umjesto rada sa zenama u okviru partijskih organizacija, KPJ upucuje svoje clanice i simpatizerke, da osnivaju posebne zenske organizacije, da se ukljucuju u rad postojecih organizacija, gdje god za to postoje uslovi osnivaju zenske sekcije, odbore, aktive i slicne organe, koji bi se bavili sasvim konkretnim programima rada na prosvecivanju i kulturnom uzdizanju zena.
Omladinska sekcija zenskog pokreta osnovana 1935. godine u okviru drustva Zenski pokret bila je mjesto gdje su se okupljale studentkinje iz Udruzenja studentkinja, mlade zene svih zanimanja, iz skola, kancelarija, fabrika, banaka, trgovina, iz raznih profesionalnih i sindikalnih organizacija i tu su one mijenjale svoja iskustva i dobijale podstrek za rad. Program Zenskog pokreta sa svojom naglasenom aktivnoscu u borbi za zenska prava svih zena, bez obzira na rasu, vjeru, narodnost i politicka shvatanja davao je dovoljno osnova da se zene okupe na platformi borbe protiv fasizma, pa je Omladinska sekcija postala mjesto za okupljanje antifasistkinja.
U Hrvatskoj je na inicijativu KPJ u Zagrebu 1936. godine osnovano Drustvo za prosvjecivanje zena koje je okupljalo zene svih slojeva. Slicna drustva osnivaju se i u drugim gradovima u Hrvatskoj. U Sloveniji je 1939. godine osnovan "Medjunarodni odbor slovenackih zenskih drustava" koji je koordinirao rad zenskih organizacija uclanjenih u Jugoslovenski zenski Savez ili "Zenski pokret" i drugih samostalnih zenskih organizacija, osim klerikalnih. Sve ove organizacije u Jugoslaviji djelovale su na razne nacine: predavanjima o polozaju zena, izucavanjem pojedinih pitanja iz oblasti ekonomije, politike, istorije i sl. Organizovale su razne tecajeve i priredbe. One su s jedne strane povezane u zenski pokret i vrlo su intenzivno djelovale na ostvarivanje programa zenske ravnopravnosti, a sa druge strane podsticale su zene da se u raznim drustvenim grupacijama, strucnim profesionalnim, omladinskim, sindikalnim pa i u politickim partijama postavljaju svoje probleme u cilju da ih one prihvate kao svoje. Tako na pr. Samostalna demokratska stranka u okviru drustva za prosvecivanje sela, "Seljacko kolo" - osnovala je "Zensku sekciju", koja je razvila zapazen rad u selima Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Zene se osim toga angazuju u mnogobrojnim aktivnostima u pokretu protiv fasizma, kao i na pr. u akcijama za pomoc Spanskom narodu, za pomoc pohapsenim antifasistima, u mirovnom i omladinskom pokretu, u predizbornim kampanjama, u cestim strajkovima i demonstracijama. Na taj nacin one se povezuju u antifasisticki pokret, pokret za slobodu i demokratiju i za nezavisnost zemlje. Grupa zena, opet pod uticajem KPJ pokrecu nezavisne zenske listove. U Beogradu 1936. godine pokrenut list "Zena danas" (izlazila je do 1976.). U Zagrebu je 1938. godine pokrenut "Zenski svijet", "Nasa zena" u Sloveniji 1940. godine (zamenila je feministicki zenski list koji je ranije izlazio). Ovi listovi sireni su u svim krajevima Jugoslavije i odigrali su veliku ulogu u podizanju svesti zena, u razmeni iskustava, u obavestavanju o svim politickim dogadjajima u zemlji i svetu, kao i u ukljucivanju zena u drustveno - politicki zivot.
Re: ŽENE U NOB-u by rozalin1 Today at 12:54 pm2000 zena rudara 1934. godine ucestvovalo je u strajku rudara u Trbovlju, a 1935. demonstriralo je 5000 zena ispred njemackog konzulata u Zagrebu ( za mir i protiv fasizma), 1936. godine u akciji za mir i slobodu skupljeno je 600 000 potpisa zena. 1939. godine pokrenut je casopis «Zene danas», u kojoj se bore za pravo glasa. U ovoj akciji zene masovno ucestvuju.
Pocetkom ustanka ukljucuju se u borbu za oslobodjenje od okupatora. Tada pocinje i njihova borba za bolji polozaj u drustvu. Osnivaju se zenske organizacije. U NOP ukljucuju se kao borci,politicki rukovodioci, bolnicari ljekari. Posebno je potrebno naglasiti da pocinje njihova aktivnost u pozadini fronta. Organizacije zena formiraju se kao i organizacije Narodnog fronta (opstinski, mjesni i gradski odbori zena). Poslije uspjeha koji su postignuti 1941 i 1942. godine stvara se antifasisticki front zena Jugoslavije (AFZ).
Prva zemaljska konferencija odrzana je u Bosanskom Petrovcu (16.12.1942). Tada je formirana jedinstvena organizacija zena Jugoslavije (AFZ). Tom prilikom josip Broz Tito odrzao je pozdravni govor.
Ja se ponosim time sto stojim na celu armije u kojoj ima ogroman broj zena. Ja mogu kazati da su zene u toj borbi po svom heroizmu, po svojoj izdrzljivosti, bile i jesu na prvom mjestu i u prvim redovima i svim narodima Jugoslavije cini cast sto imaju takve kceri."
Na konferenciji je ucestvovalo 166 zena delegata sa oslobodjene i neoslobodjene teritorije. Izabran je Centralni odbor AFZ i istaknuti zadaci organizacije. Kada je oslobodjena zemlja AFZ je bio organizovan na podrucju cijele zemlje.
U periodu od 1941. do 1945. godine u redovima NOV-e ucestvovalo je oko 100000 zena od kojih je poginulo 25000, 40000 ranjeno, a 3000 zena ostalo je nesposobno za rad. U toku NOB oko 2000 zena postale su oficiri, vise od 1900 zena ima Partizansku spomenicu 1941, a ordenom narodnog heroja odlikovana je 91 zena. Na slobodnoj teritoriji u razlicitim akcijama
(sakupljanje hrane, odjece, sanitetskog materijala, obradjivale su zemlju...).

• U Bosni i Hercegovini konferencija zena odrzana je u avgustu 1941, a 1942. pomislja se na osnivanje jedinstvene organizacije zena na podrucju BiH koja je onovana u slobodnoj Foci 1942.
• U Crnoj Gori aktivno ucesce u NOP uzelo je oko 50000 zena, vise od 12000 je za manje od godinu dana proslo kroz zatvore i logore. Pokazale su nevidjenu hrabrost prilikom strijeljanja pred neprijateljem. Kongres AFZ Crne Gore i Boke Kotorske odrzan je 05.12.1943.
• U Hrvatskoj Zene su bile aktivne jos u pripremi ustanka. Posebno znacaj rad zena bio je u zagrebu i Splitu. Stupale su u NOV pa je 1942. formirana zenska ceta u Lici, gdje je situacija bila teska, zbog vojnih operacija koje su se tu vodile (IV neprijateljska ofanziva). Prva konferencija AFZ bila je u junu 1943. godine.
• U Makedoniji zene ucestvuju u organizovanju ustanka. Podnosile su zajedno sa muskarcima veliku pljacku bugarske politike. Ukljuzene u antifasisticki pokret dosta su doprinijele u pozadinskim radovima. Konferencija AFZ Makedonije odrzana je avgusta 1944.
• Osvobodilna fronta slovenackog naroda podrzavala je rad zena u pozadini. Aktivni su clanovi na slobodnoj i okupiranoj teritoriji u formiranju vlasti. Pruzale su pomoc iseljenicima i deportovanima koje su njemacki fasisti prisilno protjerivali iz Slovenije zeleci od nje napraviti germanizovanu teritoriju.
• U Srbiji organizacije zena bile su dio antifasistickog fronta. Poseban znacaj ima njihov otpor bratoubilackom ratu. Prva konferencija zena odrzana je u Beogradu januara 1945. godine.
• Zene su se organizovale po gradovima i selima Srema , kasnije Banata i Backe. Smotra zena antifasista odrzana je januara 1945. u Novom Sadu. One su se borile izmedju ostalog i za suzivot svih naroda koji su zivjeli na tom podrucju.
• Patrijarhalni mentalitet najvise se osjecao na Kosovu. Iako je KPJ nastojala da i tu ukljuci zene u rad, zene su ostale vecinom kod kuce. Tek marta 1945. seoski i gradski odbori zena se uoblicuju na Oblasnoj konferenciji zena Kosova.

Pored vidnih uspjeha u borbi zene su dale veliki doprinos u razvoju narodne vlasti, sirenju bratstva i jedinstva i prevazilazenju nacionalne mrznje na oslobodjenoj teritoriji.
Poslije rata odrzana su 3 kongrsa AFZ i to:
Prvi u julu 1945.u Beogradu na kome je bilo 960 zena delegata
Drugi 1948. na kome je bilo 826 zena delegatav i
Treci 1950. na kome je bilo 609 zena delegata
AFZ je predstavljao zene Jugoslavije u medjunarodnom pokretu zena, jedan je od osnivaca Medjunarodne demokratske federacije zena. Ukinut je na IV kongresu 1953. kao posebna zenska organizacija.
Razlicite organizacije i drustva koja se bave pitanjima od interesa za zene ujedinile su se u Savez zenskih drustava Jugoslavije,iz koga je nastala Konferencija za drustvenu aktivnost zena Jugoslavije. Osnovana je 1961. u Zagrebu. Djelovala je u sastavu SSRNJ (Savez socijalistickog radnog naroda Jugoslavije)

Nastavlja se........

Praznik rada
Dogadjaji koji su doveli do Hajmarketa su poceli dosta ranije. 1865 zapravo nije stvarno postojao radnicki pokret. o kome bi se moglo govoriti. Radnici su, od kojih su mnogi bili imigranti, osjecali potrebu da naprave pokret, dijelom zato sto su poslodavci namjeravali da zamrznu plate, da ih odrze na istom nivou, tako da bi bilo koji porast plata predstavljao gubitak u profitima, i da ne dopuste skracenje radnog dana. Tako da su ljudi organizovali radnicki pokret, i kada su to uradili 1877, oni su se suocili sa strahovitim nasiljem. Oko 30 ljudi je ubijeno u Cikagu od strane cikaske policije. I to je gurnulo grad niz put tenzije i borbi, koje su direktno vodile do Hajmarketa.
Hiljade radnika sa svojim porodicama je tog prvog maja koracalo ulicama Cikaga. Bila je subota. Svi su napustili posao, zato sto su u to vrijeme ljudi morali da rade subotom. Radili su po deset i dvanaest sati dnevno. Vecina tih ljudi su bili imigranti, i oni su protestovali kao radnici imigranti, ali i kao ljudi koji su bili drzavljani SAD i koji su zeljeli da budu drzavljani SAD. To su bili imigranti uglavnom iz Njemacke, iz Bohemije, (Ceska Republika i Slovacka) iz Francuske, raznih dijelova Evrope, i to je bio grad u kome su radili u uzasno velikim fabrikama i posto su uvidjeli da se nalaze u godinama depresije zeljeli su da skrate radni dan. Bio je to period kada su Sjedinjene Drzave jos uvijek zivjele sa sjecanjem na Gradjanski rat. Mnogi ljudi su se borili u Gradjanskom ratu. I pitanje je bilo da li ce Afro-Amerikanci, koji su bili slobodni ljudi, imati svoja prava i da li ce sada drugi ljudi, koji su bili takozvana slobodna radna snaga, takodje dobiti svoju slobodu. Bio je to takodje period kada je Americki industrijski kapitalizam bio u usponu. Najvece korporacije u Americi su tada nastale, a ljudi u Sjedinjenim Drzavama su ipak mislili da su to lose organizacije, da mogu biti zaustavljene, da ce nekako moci da naprave ekonomiju kojom ce upravljati lokalno stanovnistvo, kojom ce upravljati sami radnici.
Poslodavci i zakonodavna tijela su odlucili da su protiv zakona o osmocasovnom radnom vremenu. Ilinois je bio prva drzava koja je donijela takav zakon, i poslodavci su jednostavno odbili da mu se povinuju. Tako da je to cinilo pozadinu onoga sto je govorio radnicki pokret -- moramo da se okupimo oko zajednicke stvari i da prislimo poslodavce da ustuknu. I u stvari, tokom citavog proljeca 1886, poslodavci su pravili ustupke i prihvatali su realnost da su im potrebni ti radnici, i ako bi se vratili da rade osam sati dnevno, primili bi ih. Tako, dok se Prvi maj desavao po prvi put 1886, izgledalo je da ce sve proteci mirno. Poslodavci su cinili ustupke, ali iza zavjese ljudi su se pripremali za najgore.
Dnevna stampa je bila univerzalno neprijateljski i anti-imigrantski nastrojena prema strajku, kao i prema bilo kojem vidu direktne akcije. Na taj nacin, oni su se suprotstavljali osmo-casovnom radnom danu i bili su odlucni u tome da identifikuju radikale u pokretu i to s namjerom da na neki nacin obmanu pokret, tako sto ce reci da ga predvode revolucionari, iako se u stvari radilo o nastojanjima sirokih masa. I tako, radnici su morali da naprave sopstvenu stampu. U to vrijeme su stampane dneve novine u Njemackoj, Die Arbeiterzeitung (Radnicke novine), koje su dosezale do 20.000 ljudi. Tako da su radnici morali da kreiraju alternativne medije. Tada, naravno, kada je krenulo sa nasiljem, mediji su bili stvarno odgovorni za oblikovanje javnog misljenja u odnosu na sva desavanja koja su uslijedila.
Americki radnici su se suprostavili kapitalistickom ugnjetavanju . Trazili su osmocasovno radno vrijeme. ( 8 sati rada, 8 odmora i 8 kulturnog uzdizanja). Ovaj zahtjev trebalo je da se ispuni do 01.maja 1886.godine, medjutim do njegovog ispunjenja nije doslo.
Radnici su izasli na ulice 01. maja. Centar ovih zbivanje bio je Cikago, gdje je u strajku, vec jebilo oko 50000 radnika, a pridruzilo im se jos 30000. Doslo je do zastoja veceg dijela cikaske proizvodnje.
U gradu je zavladao strah od sukoba i nasilja, kojih nije bilo u subotu i nedelju 01. i 02. maja.


U toku su bili strajkovi u fabrici "McCormick Harvester", koju su zvali "Radionica Smrti" (Reaper Works). Oni su proizvodili poljoprivredne alatke. Bilo je strajkbrehera. U toku je bio lokaut (prekid rada i zatvaranje radnih prostorija od strane poslodavaca, povodom spora sa radnicima, na osnovu koga poslodavac nastoji da sa radnicima postigne saglasnost ili da se odupre njihovim zahtjevima). Njihovi radnici su protestovali zbog lokauta. Doslo je do tuce. Cikaska policija je izvrsila intervenciju ogromnih razmjera, i nekoliko radnika je ubijeno, nekoliko nenaoruzanih radnika, tako da su anarhisti u Cikagu, kojii su bili veoma aktivni i veoma dobro organizovani u Cikagu, predvodili su ih Albert i Lusi Parsons, odlucili djelovati. On je vodio stampariju koja je podrzavala tadasnji pokret za oslobadjanje crnaca (Black Freedom Movement), i ostao je bez svih svojih bivsih prijatelja. Lusi je bila zena koja je odrasla u ropstvu i koja je postala slobodna licnost. Vjencali su se u Teksasu i morali su da pobjegnu odatle, jer su se borili za crnacka prava nakon Rekonstrukcije (reorganizacija i ponovni prijem odcjepljenih drzava u Uniju nakon Americkog gradjanskog rata), a jos su morali i da izbjegavaju Kju Kluks Klan.
August Spajs je bio iz njemackih suma. Odrastao je u porodici sa relativno privilegovanim porijeklom, i on je, takodje, dosao u Ameriku, i ono sto je tamo vidio zapravo ga je radikalizovalo, kao slusanje govora ljudi koji su govorili o zlim stranama kapitalizma, koje su iskusili. Obojica su bili prilicno nezavisni ljudi, trgovci na malo. Parsons je bio stampar. Spajs je bio tapetar, i pored toga oni su se poistovjetili sa ciljevima masa imigranata u gradu Cikagu.



Kada su culi za ubistva radnika koje je pocinila policija, oni su sazvali miting za narednu noc, 4. maja na trgu Hajmarket, na kome su se radnici uvijek okupljali povodom politickih desavanja, i zeljeli su da to bude miran skup. Sve do tada u strajkovima za osmocasovno radno vrijeme je bilo mirovnog karaktera, i, svakako, miting je bio miran. Izgledalo je da su demonstracije sa samo 3.000 bile potpuni promasaj. Bio je prisutan gradonacelnik Karter Harison koji je rekao: "Ne cujem da se spominje bilo kakvo bacanje bombi. Ne cujem bilo kakve prijetnje." . Albert Parsons cak nije ni namjeravao da bude tamo, on cak nije ni ocekivao da ce biti nekih problema, pa je poveo Lusi i svoje dvoje dece, Alberta mladjeg i Lulu, i kasnije, tokom odbrane, oni su rekli: "Pa, kako moze covjek da zagovara nasilje kada se oko njega nalaze nevini ljudi?" I tako, miting se postepeno osipao. Bilo je oko 10:30 uvece. Pocela je da pada kisa. Albert i Lusi su napustili miting da bi se ogrijali u obliznjem salunu. Gradonacelnik je otisao da posjeti obliznju policijsku stanicu da obavijesti kapetana Dzona Bonfilda, o stanju, ali ovaj, po jednom opisu, notorni kavgadzija, nije slusao gradonacelnikove rijeci. Poslije nekoliko minuta poveo je 125 rezervnih policajaca, i bas dok se osipao miting, velike policijske snage su umarsirale na trg na kom je odrzavan miting.
Kapetan policije je zapravo prekrsio gradonacelnikova naredjenja, koji je rekao:
"Miting je miran. Nema potrebe razbijati ga."
Kapetan policije je postupio na svoju ruku, umarsirao pravo na njih i rekao:
"Morate da se razidjete", a govornik, Samuel Fielden je uzvratio:
"Ali mi smo mirni". A on je rekao:
"Morate da se razidjete u svakom slucaju." I dok je govornik silazio sa kola, neko je bacio bombu koja je pala medju policijske redove ubila 7 i ranila 67 policajaca. Vjeruje se da je u pitanju policijski agent, provokator. Tada je policija pocela pucati po demonstrantima. Ranila je desetine demonstranata od kojih je 11 kasnije umrlo. Medju ranjenima je bio i Fielden. Pogodjen je u koljeno dok je napustao podrucje. Uslijedilo je hapsenje stotina muskaraca i zena osumnjicenih da su anarhisti, socijalisti ili komunisti; saopstenja da je otkrivena zavjera i da su pronadjeni dinamit, bombe i paklena masina.
Re: Praznik rada by rozalin1 Today at 4:34 pm

To je aktiviralo histeriju. Nista poput ovoga se nije ranije desilo u istoriji mirnodopske Amerike. Bilo je strahovitih gubitaka zivota na bojnim poljima, ali usred grada, bilo je mnogo nereda, mnogo demonstracija, mnogi civili su nastradali, ali nikada bilo ko iz policije, tako da je to bio sokantan dogadjaj.
Za napad bombom optuzeno je 8 ucesnika protesta : August Spies, Albert Parsons, Adolf Fiser, George Engel, Louis Ling, Michael Schwabb, Samuel Fielden i Oscar Neebe. . Poznati biznismeni i ugledni profesionalci i istaknuto svestenstvo oznacavalo je optuzene skupa kao anarhiste, a bombaski napad kao najvecu uvredu u americkoj istoriji. Ubistvo sest radnika 3. maja je zaboravljeno.
Parsons je nestao preko noci i policija ga je trazila po cijeloj drzavi, a njegov nestanak je tumacen kao priznanje krivice. On je napustio Chicago ponocnim vozom i otisao u Genevu, u Ilinoisu gdje je bio kod Williama Holmesa. Parsons je kasnije pobjegao policiji tako sto je otputovao u Waukeshu u Wiscosinu gdje je bio kod porodice Hoan. Otac u ovoj porodici je bio simpatizer onoga za sta se Parsons zalagao.
Ostao je u Wiscosinu do prvog dana sudjenja, 21. juna 1886. Predao se tako sto je dramaticno i nenadano usao u sudnicu i zahtijevao da mu se sudi jednako kao i ostalim optuzenima.
Sudnica je bila puna, optuzba je izlagala slucaj, prigovori su odbaceni hrapavim glasom sudije Dzozefa Dzerija, a crtac, koji je sjedio blizu advokata optuzenih, pomislio je da ne bi volio da mu sudi takav "rezeci" sudija. U uvodnicima je jasno saopstavano da samo neprijatelj naroda moze da pokusa te ljude spasiti vjesala. Samo tri advokata pristaju da se prihvate odbrane anarhista. Jedan od njih je Vilijem Blek, unionisticki kapetan tokom Gradjanskog rata, takoreci prvoborac, poznat kao borac, visok, crn i zgodan, sa istaknutim vilicama i kratkom bradom.
Na drugoj strani bio je Grinel, drzavni tuzilac, koji je imao aspiracije na guvernersko mjesto.
Glasnogovornik porote bio je Frank Osborn, sef prodavaca u Marshall Field & Co, drugih jedanaest "dobrih i pravih" bili su: bivsi zeljeznicki preduzimac, prodavac odijela, bivsi broker iz Bostona, direktor skole, brodarski cinovnik, putujuci prodavac sminke, knjizar, stenograf u Cikago & Nortvestern reilveju, kondukter na istoj zeljeznici, trgovac masinama, i prodavac sjemena.
Vazduh naelektrisan, Grinel mnogo govori o "zastiti drustva i vlade od neprijatelja i njihove destrukcije" i o tome da su istomisljenici ovih ljudi nedavne 1871. u Parizu uvrijedili Boga. Kapetan Blek je cesto na nogama da bi protestovao.
Neposredno poslije presude, odbrana se zali visim sudovima dok optuzeni cekaju u okruznom zatvoru, stampa se okrece drugim aferama.
Zapisnici sa tog sudjenja plasticno pokazuju kako nije utvrdjeno ko je bacio bombu, kako je zapravo sudjeno anarhizmu i kako su anarhisti branili svoju ideologiju kao neki san na zemlji. Zar je grof Kropotkin zlocinac? Sta je rekao Viktor Igo? Svab kaze: " Zasto se mi borimo za komunizam i anarhiju? Ako ostanemo tihi stijene ce proplakati. Ubistva se desavaju dan za danom. Djeca su kasapljena, zene rade do smrti, ljudi su ubijani inc po inc, a taj zlocin nije kaznjen zakonom. Veliki princip sadasnjeg stanja je neplaceni rad."
Spajs kaze: "Moja odbrana je vasa optuzba", citira Getea iz Fausta: „Es erben sich Gesetz und Rechte, We eine ew'ge Krankheit fort, etc. (Zakoni i klasne privilegije prenose se kao nasljedna bolest.)“
Slucaj dolazi pred drzavni Vrhovni sud Ilinoisa. Grad se hladi i gotovo niko vise nista ne cuje o planovima da se digne u vazduh policijska stanica ili da se izvede revolucija. Komitet za odbranu trazi novac da pokrije troskove zalbe, sto tesko ide, posto izgleda da su ljudi u Cikagu prihvatili presudu kao pravednu i misle da osudjeni treba da budu objeseni, a nekolicina neustrasivih zahtijeva suprotno.
Drzavni Vrhovni sud nasiroko raspravlja o slucaju i pronalazi tehnicke razloge da odobri odluku porote. Odluka tog suda od 14. septembra 1887, objavljena je u cikaskim dnevnicima uz odobravajuce komentare.
Odbrana pocinje borbu na konstitucionalnoj osnovi, pred vrhovnim sudom SAD. Poslije pet dana razmatranja taj sud krajem oktobra zakljucuje da nema razloga za obnovu postupka. Sedmorica optuzenih treba da budu objeseni 11. novembra Ostalo im je devet dana zivota. Komitet za odbranu pise peticije u kojima trazi da se smrtna kazna zamijeni zatvorskom. Mnogi istaknuti pojedinci pisu sefu egzekutive, a posjecuju ga i mnoge delegacije. Medju potpisnicima iz inostranstva je i Oskar Vajld.
Nedugo poslije sudjenja od ovog crtaca traze da napravi crtez objesenih za antianarhisticki pamflet ciji je naslov bio: "Pravda trijumfuje nad anarhijom!" i podrzava vjesanje.


Tridesetdevet godina kasnije, 1936. crtac pise: "Ako mrtvi mogu da cuju, molim ih za izvinjenje sto sam nacrtao taj strip. Bio sam mlad i bio sam zaveden bukom mnogih glasova koji su se podigli da opravdaju to crno djelo.

U srijedu 9. novembra, dva dana prije datuma za egzekuciju, crtac koji je crtao i na sudjenju, sada vec zapazen, dobija zadatak da ode u okruzni zatvor i da napravi crteze osudjenika. Uprkos pisanju stampe o postojanju planova za otmicu osudjenika, nikakve mjere opreza nisu vidljive. Penje se gvozdenim stepenicama do celije gdje u osudjene anarhiste drugi posjetioci znatizeljno gledaju kao u zooloskom vrtu.
Re: Praznik rada by rozalin1 Today at 4:35 pm
rodjen: 20 juni, 1848
umro: 11 novembar, 1887
Albert Parsons je imao 37 godina za vrijeme desavanja na Haymarketu i bio je jedini starosjedilac u Americi od svih optuzenih. Podaci o njegovoj porodici mogu se pratiti do drugog putovanja Mayflowera. Njegova porodica je ucestvovala u mnogim socijalnim revolucijama, a Albert je nastavio tradiciju boreci se za prava radnika i reformu rada u Americi pocetkom 1870-tih. Parsons se ranije borio za prava Afroamerikanaca i bivsih robova. Poredio je status radnicke klase sa statusom robova prije ukidanja ropstva. Parsons i njegova supruga Lucy, koja je rodjena kao robinja, dosli su u Chicago 1873 i postali vodje Socijalisticke radnicke partije. Parsons je kasnije osnovao Americku grupu u Chicagu, koja je bila dio Internacionalne radnicke asocijacije. Takodje je bio urednik Alarma, americke verzije novina Arbeiter-Zeitung. Njemu je stvarno sudjeno zato sto je bio najvazniji lider anarhistickog pokreta i radnickog pokreta u Cikagu. On cak nije bio ni prisutan tokom bombaskog napada. Bio je prisutan na demonstracijama na Haymarketu i dosao je tamo oko 9 sati navece. Govorio je skoro sat vremena i tada je, za vrijeme govora Samuela Fieldena, otisao Zepf's Hall, gdje je bio i u vrijeme bacanja bombe. Ponudjeno mu je pomilovanje od strane guvernera, koji je rekao: "Ako javno potpises da nikakve veze nisi imao s tim, mozes da spasis svoj zivot i provedes ostatak svog zivota u zatvoru", i on je odbio.


rodjen: 10. decembar, 1855
umro: 11. novembar, 1887

August Spies ie imao 30 godina za vrijeme desavanja na Haymarketu i bio je imigrant iz Njemacke koji je dosao u Ameriku 1872. Bio je poslovni menadzer novina Arbeiter-Zeitung, novina za radnike pisanih na njemackom jeziku. Mnogi smatraju da je Spies bio jednak Parsonsu u anarhistickom pokretu u Chicagu. Spies je svjedocio incidentu u McCormickovoj fabrici 3. maja 1886, kada je policija napala radnike. Spies je upozoravao da su radnici ubijeni i objavio je „krug osvete“, u kojem je pozivao radnike da se pobune i da se osvete kapitalistima na isti nacin. On je bio prvi govornik na demonstracijama na Haymarketu. Pricao je za vrijeme dok su ocekivali Parsonsov dolazak. Prema svim svjedocima, njegov govor je bo blag i nije pozivao na nasilje. Na vjesalima, Spies je izrekao prorpcanstvo: „doci ce vrijeme kada ce nasa tisina biti snaznija od vasih glasova“.


rodjen: 1858
umro : 11. novembar 1887
Adolph Fischer je bio miliantni revolucionar i njemacki socijalista koji je imigrirao u Ameriku kada je imao 15 godina, U Americi je postao izdavac lista Arbeiter-Zeitung. Prisistvovao je dogovoru noc uoci protesta na Haymarketu, takodje je bio prisutan i na demonstracijama, ali u vrijeme kada je bomba bacena bio je u salunu. Na citanju presude, Fisher je izjavio „doveden sam ovdje zbog ubistva, a osudjen sam zbog anarhije“ takodje je predvidio da ta presuda nece znaciti kraj anarhistickih ideja, nego da ce voditi tome da ih vise ljudi prihvati „sto vise ljudi vjeruje u uzrok i posljedicu, brze ce realizirati nase ideje. Na primjer, posljedica odluke dvanaest porotnika ce vise uraditi za buducnost anarhizma nego sto smo mi uspjeli generacijama. Ova presuda je smrtna kazna za slobodu govora, slobodu stampe i slobodu misli u ovoj zemlji i ljudi ce to uskoro shvatiti. To je sve sto zelim reci“. Fischer nije molio za ublazenje kazne, a i da jeste, njegova molba bi najvjerovatnije bila odbijena.


rodjen: 15. april 1836
umro : 11. novembar 1887
George Engel je imao 50 godina u vrijeme incidenta na Haymarketu i bio je najstariji medu okrivljenima. Bio je siroce od 12-te godine zivota. U Ameriku je doselio 1873 iz Njemacke. Bio je militantan i zajedno sa Fischerom bio je radikalni vodja socijalistickog radnickog pokreta. Po rijecima suoptuzenog Neebea: „Engel je bio hrabri vojnik u borbi radnicke klase i pravi buntovnik s razlogom“. Engel je prisistvovao na sastancima u kojima su dogovorili prosvjed na Haymarketu, ali u noci Haymarketskog incidenta ostao je kod kuce i igrao karte. Osudjen je na smrtnu kaznu, ali za razliku od Fieldena i Schwaba, nije htio pisati guverneru Oglesbyu da mu promjeni kaznu


rodjen: 09. avgusta 1853
umro : 29. juna 1898
Michael Schwab je bio 32-godisnji imigrant iz njemacke i zet Rudolpha Schnaubelta (covjeka osumnjicenog za bacanje bombe na Haymarketu). Nakon imigracije u Ameriku 1879, Schwab je postao aktivan borac za prava radnika. Kao urednik Arbeiter-Zeitunga Schwab je napisao clanak 4. maja 1886 kao podrsku 8-satnom radnom vremenu u kojem poziva na otpor protiv kapitalista. Te noci, Schwab je namjeravao prisustvovati protestu na Haymarketu, i bio je tamo krace vrijeme, ali je ubrzo ipak otisao da odrzi govor kod fabrike Deering Reaper i tamo se nalazio u vrijeme eksplozije. Na sudjenju Schwab je pokusao objasniti razliku izmedju anarhije i nasilja koji su tada cesto povezivani: „potpuno je pogresno koristiti rijec anarhija kao simbol za nasilje. Nasilje je jedno, a anarhija nesto sasvim drugo. U sadasnjem stanju u drustvu, nasilje koriste sve strane, i zato mi sugerisemo upotrebu nasilja protiv nasilja, ali samo protiv nasilja, kao nuznu odbranu“ takodje je predvidio eventualni trijumf socijalizma „znam da nasi ideali nece biti stvarnost sljedece godine, ali znam da ce biti izvrseni sto je prije moguce, jednoga dana, nekad u buducnosti“ . Schwab je osudjen na smrtnu kaznu, ali je pisao guverneru Oglesbyu sa molbom za promjenu kazne u dozivotni zatvor. Odsluzio je 6 godina, a tada je guverner Altgelt pomilovao Schwaba, Neebea i Fieldena, 26. juna 1893. god.


rodjen: 25. februara 1847, England
umro: 07. februara 1922, Colorado

Samuel Fielden, bradati bivsi metodisticki pop, bio je poznati govornik u halama i na ulicnim radnickim skupovima, glasom i intenzitetom rodjeni orator. On je bio jedini imigrant iz engleske medju optuzenima u Haymarket procesu. Fielden je drzao govor na Haymarketu kada je kapetan Bonfield naredio okupljenima da se odmah razidju. Dok je silazio s govornice, neko je bacio bombu medju policajce. Kao i Michael Schwab, odlucio je da pise guverneru Oglesbyu, sa molbom da smrtna kazna bude zamjenjena dozivotnim zatvorom.
Odsluzio je sest godina u zatvoru, a nakon toga, Fielden je vodio miran zivot na farmi u Coloradu.
Re: Praznik rada by rozalin1 Today at 4:36 pm
rodjen: 9. septembra 1864
umro: 10. novembra 1887 (samoubistvo)
Louis Lingg je bio najmladji okrivljeni u Haymarket procesu. Imao je 22 gdine. U Ameriku je imigrirao iz Njemacke malo manje od godinu dana pred dogadjaja na Haymarketu. Njegov otac je u Njemackoj povrijedjen u nesreci i zbog toga su mu poslodavci smanjili platu i postojela je velika mogucnost da ce dobiti otkaz. Ovo je razocaralo Lingga i potaklo ga na mrznju prema kapitalizmu.
Luis Ling je bio najotvorenije radikalan i militantan medju anarhistima. On je zaista pravio bombe. On nije bio na Hajmarketu, tako da nije on bio taj koji je bacio bombu. 6. novembra , manje od sedmicu prije izvrsenja smrtne kazne, u njegovoj celiji su pronadjene cetiri bombe. Zbog ovoga, u Chicagu je znatno opala potpora optuzenima, jer se odmah posumnjelo na pokusaj bijega ili napad unutar zatvora. Nesto kasnije dolazi vijest o eksploziji u zatvoru. Ling je stavio bombu u usta i zapalio fitilj. Patio je u teskoj agoniji, lice mu je bilo unakazeno, kazu da je bio pri svijesti dok su tri ljekara citavih sest sati radila nad njim. Mnogi vjeruju da je to uradio jer nije zelio da mu sudbina bude u rukama onih koji su ga osudili, nego da njegova smrt bude cin slobodne volje.


Rodjen: 12. juli 1850
umro: 22. april 1916
Neebe i Parsons su bili jedini optuzenici u Haymarket proccesu koji su rodjeni u Americi. Ubrzo nakon njegovog rodjenja u New Yorku, Neebe je sa porodicom otisao nazad u Njemacku gdje su zivjeli duze vremena. Vratili su se u Ameriku kratko vrijeme prije dogadjaja na Haymarketu. Ni on nije bio prisutan na Haymarketu, ali zbog pokusaja da ponovo pokrene Arbeiter-Zeitung nakon zatvaranja je uhapsen zajedno sa jos nekim ljudima koji su radili u Arbeiter-Zeitungu. Neebe jedini na sudjenju nije osudjen na smrtnu kaznu. Dobio je 25 godina zatvora. Oslobodjen je 26. juna 1893 nakon pomilovanja od strane guvernera Altgelda.

Urednistvo odredjuje da vjesanje ilustruje stariji kolega Smedgen. Sljedeceg jutra nas crtac vidi kako Smedgen stavlja revolver u futrolu, kako je blijed i kako drhti. Napolju na ulicama preovladjuje tisina. Biznis kao da je stao. Pjesaka je relativno malo, a svako lice izgleda napeto. Egzekucija je zakazana za podne. Bio je petak.
Tri stotine policajaca je formiralo kordon oko zatvora, drzeci radoznalu masu podalje pomocu jakog konopca.
Nesto se desilo u Okruznom zatvoru "Cook" sto je bilo prilicno neobicno, a to je izgledalo kao da su anarhisti na vjesalima sami napravili koreografiju za scenu sopstvene smrti, i oni su odrzali te govore, koji su na neki nacin zvucali kao da su iz Sekspirove drame. August Spajs je rekao: "Mozete nas ucutkati sada, ali secanje na nas ce nas nadziveti". A posljednje rijeci Alberta Parsonsa su bile, "Borim se za slobodu govora cak i svojim posljednjim dahom". I kada su bili mrtvi, kada su pogubljeni, ljudi koji su bili prisutni u prostoriji, svi do jednoga svjedoci koji su zeljeli da oni budu pogubljeni, bili su na neki nacin zapanjeni i rastuzeni, sudeci po novinama, zbog svega ovoga. Tako da su gotovo odmah, ljudi u Cikagu rekli, "Pa, mozda je ucinjeno nesto sto nije u redu", a to sasvim sigurno vazi za citav svijet.
Sa stanovista vlasti procedura vjesanja je protekla efikasno. Kad su se cetiri covjeka zanjihala na konopcu i kada su doktori konstatovali da su svi mrtvi, nestala je napetost koja je trajala mjesecima.
Crtezi vjesanja koje je pravio stariji kolega hitno idu u stampu.
Art Jang vidi svog starijeg kolegu kasno popodne, on je blijed kao duh i ne kaze nista, a ocigledno ne zeli da govori o tome ni tada ni godinama poslije toga..
Novine ponavljaju da su osudjeni krivi, ali se vise ne analiziraju detalji.
250.000 ljudi postrojilo se duz ulica Cikaga dok je Parsonova pogrebna povorka prolazila gradom, kako bi izrazili svoju posramljenost ovim velikim sudskim promasajem i svoju solidarnost sa nepravedno pogubljenim radnicima.

Lucy Parsons je zivjela i nastavila je sa borbom sve do 1942. Borba je za nju zapravo bilo nastojanje da ocuva sjecanje na svog muza i sjecanje na stvar zbog koje je ubijen. Njen posljednji Prvi maj bio je 1941. Tada je bila 88-godisnja zena. Bila je slijepa, i isla je ulicama Cikaga sa sindikalnom paradom C.I.O.-a na platformi, i postala je neka vrsta zive svetice na kraju svog zivota boreci se za dolazak novog radnickog pokreta u Cikago, sindikalizujuci stocarske radnike i radnike u celicanama, i postala je prava veza izmedju toga i onoga sto se desilo posle.
Re: Praznik rada by rozalin1 Today at 4:37 pmDogadjaji koji su slijedili i uticaj Haymarketskog procesa

INTERNACIONALA
himna međunarodnog proletarijata

Pobjede dan se javlja
Naš se združen kreće hod!
Internacionala
Nek bude ljudski rod.
Ustajte svi na zemlji kleti,
Svi sužnji koje mori glad!
Nepravdi razum sad se sveti,
Tutnji već i selo i grad.
Nek tiranstvo sruši naša snaga,
Bezbrojno roblje, sad ustaj!
Nek svijetu starom nema traga.
Svoj bijedi sutra bit će kraj!
Od silnih nama nema dara
Krvnici su nam car i bog!
Tko trudom sve na svijetu stvara
Sam nek zgazi vraga svog.
Da nas zlotvor taj vise ne davi,
I miso da ne guši mrak,
Raspir'mo oganj u čas pravi,
I naš nek kuje čekić jak!
Naš zakon vlasnika sad tišti,
U ruci silnih krvav mač,
Pod njime sirotinja pišti,
On joj stvara bijedu i plač.
Svi mi bjesmo sve dosad bespravni.
Jednakost nek je sad za nas,
U pravu postanimo ravni,
I sebi sami dajmo vlast.
U bijesu svome sam je ružan
Taj kralja novca gnusni soj.
A svima dužan i predužan,
Pljačka nam on trud i znoj.
Što naš rad nam stvori i osnaži
Otmicom tuđ je zalogaj!
Al' narod sada od njeg traži'
Da vrati krvav zajam taj!
Nas varkom lagali su silni,
Nek mir je nama, njima boj!
A vojska, saveznik obilni.
Bit će s nama uz svoga svoj.
Osvajački tko u rat poziva
Da narod bude drugom rob,
Nek znade: naša puška živa
I njemu sprema crni grob!
Svud radnik i seljak se budi.
Visoko nose crven stijeg,
A širom zemlje radni ljudi
Silnike će nagnat' u bijeg.
Što nam krv su vjekovima pile
Tih crnih ptica skrš'mo let!
Kad s lica zemlje sve iščile,
Pod suncem nek zablista svijet!
Pobjede dan se javlja
Naš se združen kreće hod!
Internacionala
Nek bude ljudski rod…


Na Prvom kongresu Druge internacionale 1889. odluceno je da se svake godine, u spomen na cikasko krvoprolice, odrze toga dana masovne radnicke demonstracije. „Potrebno je« - kaze se u tom manifestu - »da se u odredjen dan organizije velika medjunarodna demonstracija, i to tako da toga dana istovremeno u svim zemljama i svim gradovima radnici upute drzavnim vlastima zahtjeve da se uvede osmosatni radni dan.“
Ali vec 1890 godine Prvi maj se ne slavi samo u znaku borbe za osmosatni radni dan, vec proslave u mnogim zemljama poprimaju karakter opste manifestacije klasne solidarnosti radnicke klase. U Parizu je te godine prisustvovalo demonstracijama gotovo 100.000 radnika, u Marseilleu 50.000, becki proletarijat odrzao je 60 skupova kojima je prisustvovalo 40.000 radnika, a 50.000 radnika nosilo je crvene zastave u Budimpesti. Demonstracije su odrzane i u Pragu, Brnu, Bukurestu i Zűrichu. U Engleskoj Prvi maj proslavlja vise od 200.000 radnika i Engels pise u povodu tih manifestacija:
»To je nasa prva pobjeda u Londonu, koja pokazuje da sada mase idu za nama«.
1891. proslave u Italiji, Belgiji, Madzarskoj, Spaniji, Holandiji, Njemackoj i Engleskoj poprimaju i karakter politicki organizirane borbe radnicke klase, pale su policijske kasarne i dolazi do masovnih oruzanih sukoba.
1891. na kongresu Druge internacionale vodila se borba izmedju oportunistickog i revolucionarnog krila o karakteru i danu odrzavanja prvomajskih proslava. Delegati iz Njemacke i Engleske institirali su da se radnicki dan slavi prve nedjelje u mjesecu maju, sto je u stvari znacilo odbacivanje strajkova i samim tim slabljenje klasne borbe proletarijata. Na kraju kongresa prihvacena je rezolucija koja se donekle zasnivala na Bebelovom kompromisnom prijedlogu:
»Da se taj praznik mora provoditi kao dan odmora, ukoliko uslovi u doticnoj zemlji omogucavaju takve proslave«.
Proslave Prvog maja u svijetu sve vise povezuju ekonomske i politicke zahtjeve radnicke klase, te se uz osmosatno radno vrijeme i povecanje nadnica isticu u prvi plan i zahtjevi za opstim pravom glasa i garantiranjem osnovnih politickih sloboda. Bez obzira na stavove austrijskih predstavnika (koji su smatrali da Prvom maju ne treba dati politicki karakter) i Bebela (da prilikom proslave Prvog maja ne treba obustaviti rad) donesena je rezolucija da proslava Prvog maja, kao dana borbe za osmosatni radni dan, treba ujedno da bude i manifestacija
I Amsterdamski kongres Druge internacionale (1904) istice, uz poziv na „zakonsko uvodjenje osmo satnog radnog dana“, i potrebu demonstriranja „za klasne zahtjeve proletarijata i za svjetski mir“. Iz godine u godinu prvomajske proslave, u zavisnosti od plime i oseke u medjunarodnom radnickom pokretu, izrastaju u snazne proteste protiv kapitalisticke eksploatacije i sve vise postaju borbene smotre proleterskih i ostalih progresivnih snaga u svjetskim razmjerama.
Uvidjevsi sve jacu snagu i znacenje prvomajskih manifestacija, mnoge kapitalisticke, pa cak i fasisticke, zemlje i vlade, u nemogucnosti da se suprotstave sveopstoj teznji radnika da na taj dan izraze svoju borbenu spremnost, samo proglasavaju Prvi maj sluzbenim praznikom, u nadi da ce na taj demagoski nacin zaslijepiti radnicku klasu, paralizirati, umiriti i kanalizirati njene zahtjeve i proteste.
Zahtjevi radnicke klase, koji su isticani na mnogobrojnim proslavama Prvog maja od 1890. bogatili su se, mijenjali i prosirivali u ostvarivanju jednog jedinstvenog, bitnog cilja: oslobodjenja radnicke klase od svih oblika kapitalisticke eksploatacije. Zahvaljujuci osamdesetogodisnjoj borbi, proletarijat je postigao ne samo ozakonjenje mnogih tekovina radnickog zakonodavstva i politickog prava, vec je u nizu zemalja izvojevao svoju vlast i ozakonio Prvi maj kao drzavni praznik.
U nasoj zemlji Prvi maj je proslavljen vec 1890, neposredno poslije kongresa Druge internacionale. Slavili su ga prvenstveno hrvatski i slovenski radnici, koji su kao osnovne zahtjeve takodjer istakli tzv. „tri osmice“. U Srbiji se Prvi maj slavi od 1893, u Bosni od 1906, a u Makedoniji od 1909. Proslave Prvog maja u svim dijelovima nase zemlje postepeno su prerasle u „mobilizaciju i demonstraciju svjesnog proletarijata, koja je vezana ne za njegove posebne zahtjeve vec za drustveni cilj: socijalisticki ideal“ (Dimitrije Tucovic). U Srbiji je 1911. u 40 mjesta u prvomajskoj proslavi bilo 14.000 ucesnika, u Bosni (1912) 10.000, a u Sloveniji (1913) na taj su dan odrzane demonstracije u 19 mjesta. Od 1918, uza sav teror, zandarske kundake, strijeljanja i batinanja, pucanja u demonstrantske kolone i proleterske zastave, uza sve to sto je taj dan znacio cesto i odlazak u tamnice i na robiju, Prvi se maj proslavljao u znaku odlucnih zahtjeva radnicke klase i njezine Komunisticke partije. Od prvih dana ustanka do konacne pobjede revolucije upravo se na taj simbolicki dan snazno manifestirala cvrsta povezanost naroda i radnicke klase u borbi protiv fasizma. U socijalistickoj Jugoslaviji Prvi maj proglasen je drzavnim praznikom.
Ideja o skracenju radnog dana, koja se nalazila u osnovi rada prvih sindikalnih organizacija tridesetih godina pretproslog vijeka i koja je dala povoda za organiziranje medjunarodnih radnickih demonstracija odredjenog dana svake godine, ima duzu predistoriju. Jos pocetkom XVI vijeka izrazena je u »Utopiji« Thomasa Morusa ideja o sestosatnom radnom danu. Spanski kralj Filip II utvrdio je jednini ediktom 1579. godine osmosatni radni dan za rudare. Edikt je pocinjao rijecima:
Hocemo i naredjujemo da rudari rade osam sati dnevno u dvije smjene, svaka po cetiri sata ...
Istinski tvorac formule o tri osmice, koja je postala i osnova pocetnih prvomajskih proslava, bio je Denis Vera, malo poznati francuski pisac, rodjen tridesetih godina XVII vijeka. U njegovom romanu »Iistorija Sevaramba« — najznacajnijem i najsmjelijem socijalnom djelu, cije se prvo izdanje na francuskom jeziku pojavilo 1677. godine - dan je bio podijeljen na tri jednaka dijela: prvi namijenjen radu, drugi zabavi, treci odmoru.
Kasnije je Robert Owen, poznati engleski socijalist, utvrdio u svojim komunistickim kolonijama u Irskoj i Sjedinjenim Americkim Drzavama, osmosatni radni dan. U svom »Katekizmu« on objasnjava zasto se treba opredijeliti za osmosatno radno vrijeme. Njegove teze se ukratko svode na slijedece:
1. Zato sto je to najduze moguce radno vrijeme koje covjek moze da izdrzi a da ne izgubi zdravlje, inteligenciju i srecu — vodeci racuna o prosjecnoj radnoj moci i dajuci slabima pravo na egzistenciju kao i jakima;
2. Zato sto moderna otkrica u hemiji i mehanici otklanjaju neophodnost duzeg fizickog napora;
3. Zato sto osam sati rada i dobra organizacija posla mogu da stvore obilje dobara za sve;
4. Zato sto niko nema pravo da od sebi slicnih trazi duzi rad od onoga koji je drustvu stvarno potreban, samo radi toga da bi se obogatio osiromasujuci druge;
5. Zato sto je istinski interes svakoga da se sva ljudska bica dobro osjecaju, da budu inteligentna i zadovoljna.
Prvi put je u Sjedinjenim Americkim Drzavama pokret za uvodjenje osmosatnog radnog dana vezan ne samo za organiziranje opste obustave rada vec i za odredjeni dan kad bi to trebalo sprovesti — za Prvi maj.
Ali, i pored toga sto se Prvi maj poceo slaviti kao manifestacija radnicke klase za osmosatni radni dan uz opcu obustavu rada, sto je on, najzad, postao opci praznik rada kao izraz proleterskog internacionalizma — ne treba shvatiti da su svi zahtjevi radnicke klase, svi pojmovi vezani uz ovaj njen praznik produkt, samog njega. Svaki od njih ima i svoju posebnu historiju koja je, sasvim shvatljivo, znatno starija od historije Prvog maja.
Sve vece zaostravanje suprotnosti u kapitalizmu i porast svijesti radnicke klase doveli su do stvaranja Medjunarodnog udruzenja radnika, odnosno Prve internacionale. U »Osnivackom manifestu« Marx je ukazivao da je desetosatno radno vrijeme, koje su izvojevali engleski radnici, narocito vazan uspjeh radnicke klase, jer su poslije toga i vlade drugih zemalja morale da se umijesaju u odnose izmedju rada i kapitala, i da ogranice radno vrijeme u poduzecima. Burzoazija je, razumije se, dokazivala da je ogranicavanje radnog vremena - narusavanje sloboda; da je pitanje trajanja radnog vremena - pitanje kojim vlade ne treba da se bave; da ce se skracenjem radnog vremena - unistili industrija.
Dvije godine kasnije, Zenevski kongres Prve internacionale zapoceo je najodlucniju borbu s prudonistima bas u vezi s tim da U radnici treba da se bore za skracenje radnog vremena ili ne. Engleska i njemacka delegacija nastojale su na tome da osmosatno radno vrijeme ostane zajednicka parola svih radnika na svijetu. Kongres je konacno objavio da je ogranicenje radnog vremena neophodan preduvjet, bez kojeg se ne moze ni maknuti na putu oslobodjenja radnicke klase. Radnici moraju raditi na tome da se donese zakonodavstvo o ogranicenju radnog vremena na osam sati.
Poslije pada Pariske komune bio je prakticno onemogucen rad Prve internacionale, ali njene ideje su ostale ideje vodilje radnickih pokreta pojedinih zemalja. Stoga nije slucajno sto je na Cetvrtom kongresu Federacije strukovnih sindikata SAD (osnovane 1881. u Pitsburgu), koji je odrzan novembra 1884, odluceno, izmedju ostalog, da sindikalne organizacije poduzmu inicijativu kako bi, pocevsi od 1. maja 1886, osmosatni radni dan postao stvarnost.
U ruskoj carevini 01. maj. kao dan medjunarodne solidarnosti poceo se obiljezavati 1890 u Varsavi. U demonstracijama ucestvovalo je oko 10 hiljada radnika, a 1897 dobile su politicki znacaj. 1912-1914 u demonstracijama ucestvovalo je oko 400 hiljada radnika, da bi 1917 poslije Februarske revolucije na ulice izaslo oko milion radnika koji su uzvikivali „sva vlast Sovjetima“, „dole imperijalisticki rat“.
Poslije oktobarske revolucije obiljezava se vojnim paradama. Drugi dan praznika odlazilo se u prirodu gdje je obiljezavan ovaj praznik.
U samoj Americi, gdje je to pocelo, Praznik rada nije prvog maja, vec prve nedjelje u septembru. Postoji nekoliko objasnjenja za to – jedno govori da su se izborom tog dana tamosnji sindikati distancirali od svih tih komunista, drugo ukazuje da je taj praznik ustanovljen prije cikaskog meteza 1882. kada su Vitezovi rada demonstrirali u Njujorku. U Kanadi takav praznik se slavi od 1872, dakle godinu dana poslije Pariske komune. Drugo objasnjenje oslanja se vise na socijalnu psihologiju. Prvog maja je tradicionalni zapadnoevropski May day, cvijece se stavlja u prozore i vrata, pune se korpe sa cvijecem da bi se nasao voljeni, mladez igra oko okicenog drveta, ima rituala vezanih za cvijece, budjenje zivota i vodu – praznik vjerovatno pocinje od festivala u cast rimske boginje Flore. Po jednom od tumacenja, puritancima iz Nove Engleske smetao je paganski karakter tog praznika.
Roza Luksemburg pise 1894. da je ideja da se proleterski praznik iskoristi kao sredstvo za uvodjenje osmocasovnog radnog vremena, zapravo rodjena ranije, u Australiji 1856, kada je odluceno da se organizuje generalni strajk, s mitinzima i zabavom. Dan tog praznika trebalo je da bude 21. april. Ideja se brzo prosirila, a prvi koji su pratili australijski primjer bili su Amerikanci, mada su poslije 1886. policijske i zakonske akcije sprijecile americke radnike da mnogo godina ponove obim tih demonstracija. Ipak, oni su 1888. obnovili odluku da proslave prvi maj 1890.

Ravnopravnost medju polovima, socijalna sigurnost, zdravstvena zastita, Samoupravni socijalisticki sistem, koji je
omogucavao svim radnicima da ucestvuju u razvoju svoga Preduzece, odnosno OOUR-a
( Osnone Organizacije Udruzenog Rada).Ovo je samo jedan mali deo onoga sto smo imali i zbog nezrelosti vecine nasih gradjana da shvate dubinsku vrednost ovoga sistema izgubili.


Ustav SFRJ-e
Osnovna nacela.

Narodi Jugoslavije, polazeci od prava svakog naroda na samoopredelenje, uklucujuci i pravo na otcepljenje, na osnovu svoje slobodno izrazene volje u zajednickoj borbi svih naroda i narodnosti u narodnooslobodilackom ratu i socialistickoj revoluciji, a u skladu sa svojim istoriskim teznjama, svesni da je dalje ucvrcivanje njihovog bratstva i jedinstva u zajednickom interesu, zajedno sa narodnostima sa kojima zive, ujedinili su se u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti i stvorili socijalisticku federativnu zajednicu radnih ljudi - Socijalisticku Federativnu Republiku Jugoslaviju, u kojoj, u interesu svakog naroda i nardnosti posebno i svih njih zajedno, ostvaruju i obezbedjuju: Socijalisticke drustvene odnose zasnovane na samoupravljanju radnih ljudi i zastitu socijalistickog samoupravnog sistema; Nacijonalnu slobodu i nezavisnost;bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti; jedinstvene interese radnicke klase i solidarnost radnika i svih radnih ljudi; mogucnosti i slobode za svestrani razvitak ljudske licnosti i za zblizavanje ljudi i naroda i narodnosti, u skladu sa njihovim interesima i teznjama na putu stvaranja sve bogatije kulture i civilizacije socijalistickog drustva; ujedinjavanje i uskladjivanje napora i razvijanju materialne osnove socijalistickog drustva i blagostanja ljudi.Sistem Drustveno-ekonomskih odnosa i jedinstvene osnove politickog sistema, kojima se obezbedjuju zajednicki interesi radnicke klase i svih radnih ljudi i ravnopravnost naroda i narodnosti; Udruzivanje sopstvenih stremljenja s naprednim teznjama covecanstva.Radni ljudi i narodi i narodnosti ostvaruju svoja suverena prava u socijalistickim republikama, i u socialistickim autonomnim pokrainama u skladu sa njihovim ustavnim pravima, a u socijalistickoj Federativnoj Republici Jugoslaviji-kad je to, u zajednickom interesu, ovim ustavom utvrdjeno. Radni ljudi, narodi i narodnosti odlucuju u federaciji na nacelima sporazumevanja republika i autonomnih pokrajina, solidarnosti i uzajamnosti, ravnopravnog ucesca republika i autonomnih pokrajina u organima Federacije, u skladu sa ovim ustavom, kao i na nacelu odgovornosti republika i pokrajina za sopstveni razvoj i za razvoj socijalisticke zajednice kao celine. Socijalisticko drustveno uredjenje Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije zasniva se vlasti radnicke klase i svih radnih ljudi i na odnsima medju ljudima kao i ravnopravnim proizvodjacima i stvaraocima, ciji rad sluzi iskljucivo zadovoljavanju licnih i zajednickih potreba. Osnovu ovih odnosa cini drustveno-ekonomski polozaj radnog coveka koji mu obezbedjuje da, radeci sredstvima u drustvenoj svojini i odlucujuci neposredno i ravnopravno s drugim radnim ljudima u udruzenom radu o svim poslovima drustvene reprodukcije u uslovima i odnosima medjusobne , odgovornosti i solidarnosti, ostvaruje svoj licni materijalni i moralni interes i pravo da se koristi rezultatima svog tekuceg i minulog rada i tekovinama opsteg matrijalnog i drustvenog napretka,da na toj osnovi sto potpunije zadovoljava svoje licne i drustvene potrebe i da razvija svoje radne i druge stvaralacke sposobnosti.U skladu sa tim, neprikosnovenu osnovu polozaja coveka cine:drustvena svojina sredstava za proizvodnju koja iskljucuje povratak bilo kog sistema eksploatacije coveka i koja, i koja ukidanjem otudjenosti radnicke klase i radnih ljudi od sredstava za proizvodnju i drugih uslova rada , obezbedjuje samoupravljanje radnih ljudi u proizvodnji i raspodeli proizvoda rada i usmeravanje razvoja drustva na samoupravnim osnovama;oslobadjanje rada kao prevaziazenje istoriski uslovljenih drustveno-ekonomskih nejednakosti izavisnosti ljudi u radu, koje se obezbedjuje ukidanjem suprotnosti izmedju rada i kapitala i svakog oblika najamnih odnosa, svestranim razvitkom proizvodnih snaga, podizanjem rada, smanjivanjem radnog vremena, zavijanjem i primenjivanjem nauke i tehnike, obezbedjivanjem sve viseg obrazovanja za sve i podizanjem kulture radnih ljudi;pravo na samoupravljanje, na osnovu koga svaki radni covek, ravnopravno sa drugim radnim ljudima, odlucuje o svom radu, uslovima i rezultatima rada, o sopstvenim i zajednickim interesima i o usmeravanju drustvenog razvitka, ostvaruje vlast i upravlja drugim drustvenim poslovima. Pravo radnog covek da uziva plodove svoga rada i materijalnog napredka drustvene zajednice prema nacelu:" Svako prema sposobnostima-svakom prema njegovom radu", uz obavezu da obezbedjuje razvitak materijalne osnove sopstvenog i drustvenog rada i da doprinosi zadovoljavanju drugih drustvenih potreba. Ekonomska, socijalna i licna sigurnost coveka; solidarnosti i uzajamnost svakog prema svima i svih prema svakom, koje su zasnovane na svesti radnih ljudi da svoje trajne interese mogu ostvarivati samo na tim nacelima;slobodna inicijativa u razvijanju proizvodnje i drugih drustvenih i licnih delatnosti u korist coveka i drustvene zajednice.Demokratski politicki odnosi, koji omogucuju coveku da ostvaruje svoje interese, pravo samoupravljanja i druga prava, da razvija licnost neposrednom aktivnoscu u drustvenomzivotu, a narocito u organima samoupravljanja, drustveno politickim organizacijama i drugim drustvenim i udruzenjima, koja sam stvara i preko kojih utice na razvijanje svesti i na prosirenje uslova za svoju aktivnost i za ostvarivanje svojih interesa i prava. Jedankost prava,duznost i odgovornosti ljudi, u skladu sa ustavnoscu i zakonitoscu. Drustveno-ekonomski i politicki sistem proizilazi i ovakvog polozaja covaka i sluzi njemu i njegovoj ulozi u drustvu. Suprotan je drustveno-ekonomskom i politickom sistemu, utvrdjenom ovim ustavom, svaki oblik upravljanja proizvodnjom i drugim drustvenim delatnostima i svaki oblik raspodele koji izopacavaju drustvene odnose zasnovane na ovakvom polozaju coveka - u vidu birokratske samovolje, tehnokratske uzurpacije i privilegija zasnovanih na monopolu upravljanja sredstvima za proizvodnju, ili u vidu prisvajanja drustvenih sredstava na grupno-svojinskoj osnovi i drugih oblika privatizacije tih sredstava, ili u vidu privatno-sopstvenicke ili partikularisticke sebicnosti, kao i svaki drugi oblik ogranicavanja radnicke klase da ostvaruje svoju istorisku ulogu u drustveno-ekonomskim i politickim odnosima i organizuje vlast za sebe i za sve radne ljude. Drustvena svojina, kao izraz socijalistickih drustveno-ekonomskih odnosa medju ljudima, osnova je slobodnog rada i vladajuceg polozaja radnicke klase u proizvodnji i u drustvenoj reprodukciji u celini, kao i osnova sopstenim radom stecene licne svojine koja sluzi zadovoljavanju potreba i interesa coveka. Sredstva za proizvodnju u drstvenoj svojini, kao zajednicka neotudjiva osnova drustvenog rada i drustvene reprodukcije, sluzi iskljucivo radu u cilju zadovoljavanja licnih i zajednickih potreba i interesa radnih ljudi i razvijanju materijalne osnove socijalistickog drustva i socijalistickih samoupravnih odnosa. Sredstvima za proizvodnju u drustvenoj svjini, ukljucujuci i sredstva za prosirenu reprodukciju, neposredno upravljaju udruzeni radnici koji rade tim sredstvima, u sopstvenom interesu i u interesu radnicke klase i socijalistickog drustva. U ostvarivanju ove drustvene funkcije udruzeni radnici odgovorni su jedni drugima i socijalistickoj zajednici kao celini. Drustvenom svojinom sredstava za proizvodnju i drugih sredstava rada obezbedjuje se svakom da se,pod jednakim uslovima, ukljuci u udruzeni rad drustvenim sredstvima i da, ostvarujuci pravo rada drustvenim sredstvima, na osnovu svog rada stice dohodak za zadovoljavanje licnih i zajednickih potreba.Polazeci od toga da niko nema prvo svojine na drustvena sredstva i proizvodnju, niko - nidrustveno - politicka zajednica, ni organizacijaudruzenog rada, ni grupa gradjana, ni pojedinac - nemoze ni po kom pravnosvojinskom osnovu prisvajati proizvod drustvenog rada, ni upravljati i raspolagati drustvenim sredstvima za proizvodnju i rad, niti samovoljno odredjivati uslove raspodele. Rad coveka je jedini odnos prisvajanja proizvoda drustvenog rada i upravljanja drustvenim sredstvima.O raspodeli dohotka na deo koji sluzei prosirivanju materijalne osnove drustvenog rada i na deo za zadovoljavanje licnih i zajednickih potreba radnih ljudi saglasno nacelu raspodele prema radu, odlucuju radni ljudi koji stvaraju taj dohodak, u skladu sa medjusobnom odgovornoscu i solidarnoscu i drustveno utvrdjenim osnovama za sticanje i rasdpodelu dohotka. Sredstva namenjena obnavljanju i prosirivanju materijalne osnove drustvenog rada zajednicka su osnova odrzavanja i razvoja drustva, tj. drustvene reprodukcije koju na osnovu samoupravljanja radni ljudi u svim oblicima udruzivanja rada i sredstava i u medjusobnoj saradnji organizacija udruzenog rada.

Samo zajedno smo jaci.
Valter